Nikakvo nasilje se ničim ne može opravdati, ali kad vidimo zbog čega se sve ono danas događa (što su mu okidači), dojam je da živimo neku paralelnu stvarnost ili fikciju, nazovimo je (kao u naslovu filma) imitacijom života.

Gotovo da ne prođe dan da ne saznamo za neki slučaj nasrtanja i fizičkog nasilja. Podjela na dobro i zlo još je uvijek većini jasna, ali i toj je većini sve više problem protumačiti prekomjerno nasilje na potpuno trivijalne događaje, jer ga čine i neki nasilnici koji iskaču iz uobičajenog obrasca. Nisu to samo evidentirani likovi, poznati po podužim dosjeima, već neki dečki ili djevojke, muškarci ili žene iz susjedstva, koji "uvijek lijepo pozdrave". Odakle toliko nasilja za situacije koje uopćeno ne prepoznajemo kao potencijalno konfliktnima?!

Prva mi je asocijacija da ga nazovem instant nasiljem, a to nije nimalo slučajno. Naime, doista se događa u trenutku kad "instant nasilnik" šakama ili nečim drugim pokazuje kako je izazvan, kako istjeruje neku svoju pravdu, premda većina s nevjericom sluša i čita navedene razloge. Sve to pratimo s vrlo malim odmakom, udubljeni u svoje ekrane, gotovo u realnom vremenu, jer je već odavno, nažalost, svima nama jasno da je to dio svakodnevnice.

Nemojmo se lagati, živimo u instant vremenima. Imperativ uspjeha u društvu su nekakve vrline koje moramo dostići u što kraćem vremenu, a sva ta instant rješenja primjenjuju se svuda. Pa i u rješavanju potencijalnih sukoba. Sad i odmah.

Parkiranje, krivi pogled u javnom prijevozu ili negdje na ulici, vožnja koja je nekom zasmetala, "kriva" riječ u pogrešnom trenutku, "nije mi dan", ne sviđa mi se kako izgledaš, s kim se držiš za ruku, što si obukao ili si se jednostavno našao na putu, sve to zvuči toliko suludo da razloge za nasilje može opisati samo lakrdija koju danas zovemo svojim realitetom.

Ne možemo pobjeći od količine bijesa koji vlada našim ulicama. Doduše, ne možemo pobjeći ni svemu drugome što okupira javni prostor, a ni u jednom segmentu ne oplemenjuje naš život, ali, tješimo se, s benignim pojavama, tipa, tko je koga zaveo, razveo i prevario, što je nosio na crvenom tepihu, kako mu fotka izgleda bez filtera, možemo nekako.

Ok, na takve stvari zakolutat ćemo očima da nam se zavrti u glavi, ali nema ništa zloslutno u tim tričarijama (osim roditeljske obaveze da svojoj djeci objasnimo kako su to samo nevažne pi*darije), ali to je neka druga priča…

Zato se vraćam nasilju koje nas okupira jer mu nismo postavili granice i odrapili kazne kojima ćemo odvratiti već sutra nekog novog nasilnika. Sve do tog trenutka hranit ćemo svakog sljedećeg, jer kočnice može postaviti samo uređeno društvo.

Vremena su se toliko promijenila da se pitamo; gdje su ona u kojima smo uspijevali procesuirati informacije brzinom realnog uvida, onda, kad nas količina informacija nije zasipala svom svojom silinom? Tada smo, doduše, saznali mnogo, ali nam dušu nije kontaminirala baš svaka obiteljska, prijateljska ili bračna svađa, koja je u konačnici eskalirala do crne kronike.

Ako primjeri čine dio obavezne lektire, a oni krajnji lekcije i opomene, čini mi se da smo svi u magarećoj klupi. Kao po kazni gledamo nasilnike koji se cijelom društvu prkosno unose u lice i jasno nam pokazuju da su instant vremena stvorena za njihova instant rješenja, dok mi sliježemo ramenima znajući da vremena diktiraju vrijednosti, a mi malo što po pitanju odvraćanja nasilnika poduzimamo. Ono čega smo se pribojavali, događa nam se. Otupjeli smo po svim parametrima, a kad ne postoji moment iznenađenja, lako uspavamo i druga osjetila.

Toliko se piše o nasilju da i pisanje o njemu postaje dio istog, ali lekcije nismo naučili pa ih nasilno moramo uvoditi, kako ne bi ispalo da samo "guglamo" o svemu, a da smo na kraju na sve i oguglali. To plaši.

Povezane vijesti

• Žene su kraljice bez kraljevstava, u neprekidnoj borbi za ravnopravnošću
• Poremećen sustav vrijednosti krenuo je od nas
• Biti svoj, a ipak ne biti posvađan s drugima, gotovo je nemoguće