"Ispred škole dvojica maloljetnika napala svog vršnjaka, a njihova prijateljica ih je snimala. Snimka se zatim proširila društvenim mrežama." "Grupa od šest maloljetnica, također pred školom, presrela je svoju vršnjakinju. Srušile su je na tlo i zatim su je, dok je ležala, udarale rukama i cipelarile. Jedna od njih sve je to snimala." To su vijesti u jednom jedinom danu.

Možda smo sad već potpuno anestezirani količinom loših vijesti pa se tupilo počelo zamjećivati i u pukotinama naše empatije. S onim instiktivnim reakcijama koje prepoznajemo kao dio svojih prijašnjih iskustava, danima mladenačkog ponosa, kada skočimo na nepravdu pritom ne misleći ni na vlastitu sigurnost, kao da smo se davno oprostili. Uhvati nas tako neka posvemašnja tuga i uznemirenost jer smo malo moćni, da ne kažem potpuno nemoćni da zaustavimo poremećen sustav vrijednosti, koji je zahvatio zabrinjavajući broj mladih.

Ali nije počeo s njima. Počeo je s nama. Ako smo sve ovo do sada prespavali, probudili smo se u znoju i noćnoj mori. Pravdamo se da na snove ne možemo utjecati, da nisu u našoj kontroli, ali odgovornost je više nego očita jer smo budni sanjali.

I onda se na trenutak doista probudimo, navikli da sve komentiramo, kao da smo na dugme, ali distancirani promatrači, mahom složni koliko je duboko pogrešno nešto skrenulo u ovom našem društvu. Pa kad se već tako svi gotovo unisono slažemo da je sve otišlo kvragu, zapitajmo se tko odgaja djecu koja ovo mogu napraviti svom vršnjaku/inji?! Žao mi je, ali moram to reći; odgajaju ih, između ostalih, i oni među nama koji se zgražaju nad nasiljem među mladima, ali i društvo u cjelini. Kako je to moguće, zapitat će se neki među nama? Zar je moguće da empatičan roditelj odgoji potpuno neempatično dijete?!

Dovoljno smo stari da kratko proanaliziramo vlastite živote, kretanja u društvu, sustave vrijednosti, odnose koje njegujemo, ali i one koje sustavno zapuštamo. U žrvnju života i krvavo plaćenog dostojanstva, kroz mukotrpan i prekovremeni posao, a sve kako bi zadovoljili potrebe i držali uzde u rukama, pravi život nam se odvija ispod radara.

Mladi ljudi putuju sami, a našem čuđenju nema kraja, jer istovremeno vjerujemo da će se sve samo po sebi posložiti, jer su, jel'te, djeca (valjda) svjesna što sve radimo za njih. Zaboravljamo da su to samo djeca, kojoj treba vodstvo, moralni kompas.  

Propustili smo punokrvni odgoj, jedan na jedan; odgoj situacije, primjera i pretpostavki. Njegovanje duše i isticanje istinskih životnih vrijednosti; empatije, poštovanja i uvažavanja, pa ako hoćete i one univerzalne, a kroz povijest ponavljane osnove, kako za vjernike, tako i za humaniste; "ne čini drugome što ne želiš da se tebi čini".

A što mi to činimo, kao svijet odraslih, kako bi djeca imala pozitivne primjere? Favoriziramo mangupe u našim redovima, ne kažnjavamo bahatluk, relativiziramo nasilje ako nam je meta nasilja daleko od srca. Prokazujemo drugačije, slabije i marginalizirane. Grupiramo se i iživljavamo, u previše slučajeva.

Normalizirali smo nenormalno, lakše nam je pokuditi nego pohvaliti. Rušimo autoritete, svemu znamo cijenu, malo čemu vrijednost. Odakle nam pravo da se čudimo? Mi smo kreatori ove lakrdije; ismijavamo i izrugujemo se, napadamo i vrijeđamo, crtamo mete na čela i kasnije peremo ruke. Kao da nas se to ne tiče i kao da smo samo nevini promatrači. Sram nas bilo. Loš smo primjer i trebali bi se pokriti ušima.

A djeca? Ona su možda neki budući loši primjeri, jer nade uvijek ima, ako im kao društvo pošaljemo nedvosmislene poruke o prihvatljivosti i neprihvatljivosti ponašanja. Za sada sve svoje frustracije, a naše promašaje i propuste, bilježe kamerama kao snimke i objavljuju na društvenim mrežama. U njima je vidljiv sav naš poraz. Poraz društva koje svi zajedno cipelarimo na podu.

Povezane vijesti

• Žene su kraljice bez kraljevstava, u neprekidnoj borbi za ravnopravnošću
• "Guglamo" o svemu, a na sve smo oguglali. To plaši
• Biti svoj, a ipak ne biti posvađan s drugima, gotovo je nemoguće