Bila je 1971. godina i prva utakmica uživo koju sam pogledao na Gradskom stadionu. Istra povratnik u Drugu ligu zapad, prvi suparnik Rijeka, a atmosfera za klinca od 9 godina senzacionalna. Nekoliko momenata ostalo mi je u trajnom sjećanju. Izlazak igrača Istre na teren iz malog tunela i ovacije gledatelja za Ružića, Piuttija, Spasića, Kozića, Rosignolija, Šverka, Jovanovića, Petrovića, Marasa, Gherghettu, Scoriu, kao i za trenera Alda Drosinu te Jurmana, Romana Orlića, Rovisa i druge. Bilo je nečeg posebnog u tom navijanju i atmosferi na stadionu, kojeg je izgradila točno 40 godina prije izgradila ondašnja talijanska vlast. U knjizi Nogomet Pule, arhitekt Anton Percan dočarao je upravo te arhitektonske izazove onog doba, uz zanimljiv podatak, da je u ljeto 1931. godine, u finišu gradnje, u Puli bilo i 36 stupnjeva Celzijusa. Klimatske (pro)mijene…

Drugi detalj bio mi je zeleni travnjak. Velik, baš zelen i popunjen. A na otvorima tribine kontrast, jer je uz zaraslo raslinje bilo nešto što se zvalo pomoćni teren, neravna crna prašnjava podloga. Pogled je sezao lijevo i prema pravoj Karbonini, sve vizure koje će idućih desetljeća biti kudikamo jasnije i realnije u doživljaju. Treći detalj bio je najvažniji i najbučniji. Slobodnjak Gherghette sa distance, tamo ispred kućica na istoku, dugi let-lob lopte i njen završetak u desnim rašljama riječkog vratara Jurišaka. Kakva eksplozija sreće je bila na tribinama, kakav urlik, za kojeg su mi susjedi gore u Rakovčevoj ulici govorili da su ga jasno čuli.

Ubrzo ću na tragu te euforije početi trenirati u školi nogometa Istre, kod nezaboravnog nam Bezjaka. I rado sam se javljao za nedjeljno skupljanje lopti gore navedenim igračima, koji su bili prvi idoli mojeg djetinjstva. Par mjeseci kasnije dogodio se drugačiji detalj. Igrao se turnir pred nastavak prvenstva, krajem siječnja, suparnik se zvao Raba Eto, iz Mađarske. Padala je kiša, dali su nam neke najlone da se pokrijemo, ali možete si misliti kako smo se skupljači lopti smočili. Nije bio problem u tome, nego što smo u poluvremenu htjeli iskoristiti da nas nitko ništa ne pita, pa odlučili malo baciti ševu na igralištu. Kakva greška. Upala je noga u "živo blato" ispred sjevernog gola, koje je bilo toliko teško da je tenisica ostala u ljepljivoj kaljuži. Pa sam sa čarapom upao drugo blato, pa sam bio u teškoj muci jer su se igrači vratili na teren, a neki stariji čovjek mi je urlao ispred tunela "biži vani, mali…". Tada mi je sa smiješkom prišao golman Dario Ružić. Umirio me, s rukavicama počistio tenisicu, a onda i čarapu, i rekao "ajde šiškaj iza gola i trči da se ne smrzeš". Dario legenda, od mladih dana bio je faca i mangup, dobroćudan i duhovit.

Mislio sam sve je prošlo dobro, a onda me na kraju utakmice, dočekao onaj "stari" koji je urlao. "Che dodze qua, ti…". Pogled prijekoran, snažan kao bik i tamne puti, nisam znao da li da bježim, ili stanem. Pozvao me u ekonomat, gdje je bila grijalica i to je već bio dobar trenutak. Onda mi je dao onu znamenitu narančastu plastičnu šalicu i unutra toplog čaja. Kad sam se prestao tresti od hladnoće i straha, zgrijao sa čajem, onda je uslijedilo.

- Che ti vise ne bi dozlo u glavu da ideš na kampo, ti ga capido!?".

Opet sam se sledio i kad ga je Sergio Scoria, tada jedan od glavnih igrača i faca, Gattuso prije Gatussa, zamolio da mu spremi kopačke na policu, iskoristio sam trenutak i brisnuo. Nisam se zaustavio do starog sajmišta automobila gore na kraju Rakovčeve.Bio je to prvi susret s istinskom legendom tog vremena, Marijom Sorbolom. Domar, oružar, ljudina koji je grmio, ali je to prema nama klincima Istre bio samo dobroćudni gunđalo. Kroz koju godinu stekao sam njegovu naklonost, donosio sam mu đornaline koje je moj stari, njegov prijatelj, slao i eto, postali mi frendovi. Kad sam već imao neku godinu više pitamo sam Marija za teren. I kaže on meni na puležanskom, više-manje ovako: "se sjećaš kad si zapeo u blatu? Eto, to ti je bilo par mjeseci nakon što su promijenili novi travnjak. Istra je uzvrat kvalifikacija igrala u Rovinju, jer se mijenjao teren. I eto, par mjeseci kasnije, uz par jačih kišnih dana, bila je to kaljuža. Kako ćeš da ja to popravim s malo pijeska, par karijola sjemena, dvije lopta i jednom malom kosilicom…?".

Godinama kasnije počela je era Vlade Peleska, legendarnog Masnog. Još jedan odličan običan tip i vrijedan domar/oružar. U jednoj toploj ljetnoj večeri, dok smo se osvježavali hladnim pivom podno Zapadne tribine, ispred ulaza u stan obitelji Sorbola, gdje su nas uvijek tendile Marijova supruga Femija i kćerka Silvana, a nasmijavao njen brat Gigi, kasnije i njegov sin Bruno, Vlado Masni je ponavljao priču Sorbole.

- Ma šta možeš, nema drenaže, čim pada kiša iskopa se travnjak i više se ne oporavi do proljeća. Ovo nikad nije bio dobro napravljen travnjak, i sve što možemo je krpati se…".

Kad se 1993. godine počeo graditi novi Gradski stadion na starom mjestu, konačno se napravila kvalitetna drenaža, posijala vrlo kvalitetna trava i teren je napokon ličio na pravi zeleni teren. No, po lošoj staroj navici, nakon prvih kiša jeseni, travnjak je postajao sve manje zelen, a sve više blatnjav, smeđe boje, neravan, i nikakav. Dok je politika ondašnjih vlasti IDS-a 15-ak godina blokirala završetak gradnje stadiona, teren je uništen i postao blato. Jedan od Memorijala Drosina "igralo" se, pioniri i veterani, na kaljuži koja je bila istog doživljaja kao ona iz 1971.

Kad se napokon 2009/11 zgotovio stadion, gradska vlast (Miletić) i Pula sport odlučili su da novi objekt ne treba novi travnjak. Zato je teren novog objekta uskoro postao sramota prvoligaške Pule. Jer TV slika s Drosine išla je svakih dva tjedna u svijet i vizura travnjaka vraćala nas je u vrijeme stare blatne ere. Taj neugodan doživljaj Drosine, koji je usput rečeno, veliki limit razvijanju igrača, dobrog nogometa, ali i što je još gore, veliki rizik za teže ozljede, napokon se ugasio prije pet godina. Uz doprinos HNS-a, Grad je konačno rekonstruirao travnjak (hibrid) i da čovjek ne povjeruje, igralo se gotovo dvije godine na zelenom tepihu. Ploha je bila toliko zelena i kad je bilo pljuskova, da se pomišljalo da se napokon više neće ponoviti loša povijest.

Nažalost, bila je to iluzija. Travnjak na Drosini, iako potpuno rekonstruiran (drenaža, automatsko polijevanje, mješavina umjetnih vlakana i prirodne trave), opet je počeo poprimati obrise prijašnje blatne ere. I već duže vratio se u okvir najgoreg terena Prve HNL, uz konkurenciju onog šibenskog. Zašto je opet zelenilo smeđe? Zašto je ravno postalo grbavica? Nekad nije bilo uvjeta, ali danas?

Stvar je, kažu nam upućeni, u održavanju. Kako nekad Sorbola i Vlado Masni, tako i sada, malo toga može se učiniti ako se ne osiguraju kvalitetni servisi, stalno uređivanje terena, pravodobno dosijavanje trave i nužne supstance kojim se hrani travnjak. Stvari su jednostavne, kao kada vidite ruzinave ograde na tribinama. Ako ih periodično ne ofarbate, hrđat će. Metal. Ako travnjak ne zalijevate i hranite te skrbite o njemu jer je vrijedan, materijalno i velikog utjecaja na igru, biljka će uvenuti. Kad ne grijete vodu, neće biti toplog tuša u dvoranama, ne samo ugodne temperature za trening.

Je li doista najbitnije da rentaju prostori sportskih građevina? Da li je nužno na grbavici Drosine stalno igranje mladih reprezentacija HNS i dodatno ga uništavati radi nešto eura? Zar se stvarno na sportu u Puli uvijek najviše štedi i najmanje mari za dugoročnije posljedice?

Sumorno je gledati da se i 50 godina kasnije stvari odvijaju u sličnim procesima zanemarivanja. Zar doista Pula ne može bolje?

Povezane vijesti

• Otkrivanje i razotkrivanje Drosine
• METROPULA: Dekadencija destrukcije
• METRO PULA: Od šezdesetih do 60 godina, kvalifikacija Pule