U 1970-tim godinama Pula nije bila tako razvijena kao danas. Ona nije bila ni tako lijepa i za život privlačna kao danas. No, nama koji smo živjeli one njene godine i vremena, Pula je bila isto što i danas. Naš grad. Lijep i privlačan, s plusevima i minusima, a iznad svega definiran stilom življenja njegovih stanovnika. Dijelom je u tom stilu bila i ta vjerodostojna pristojnost, koja je ostala dio karaktera Pule i danas. Što potvrđuje da je ona urbana pulska prepoznatljivost, a ne odraz trenda.

U pedesetak godina bilo je puno mijena, u svijetu i ovdje, u načinu življenja sukladno novim političkim i inim odnosima, tehnološkim inovacijama i brojnim novim otkrićima (recimo mobiteli, internet, ubrzanost… ). Bilo je kod nas i državotvornih, društveno-političkih, demografskih i inih velikih promjena. Unatoč mijeni svega, i svakog, Pula je ostala grad u kojem iznova manji broj (različitih) ljudi periodično glasno nameću svoj lik i djelo, ali uvijek tiha većina nivelira temeljne urbane odnose. U tome vidim okvir vjerodostojne pristojnosti. Koja je kao prepoznatljiva crta karakternosti grada doprinijela, u vrtlogu silnih povijesnih mijena na ovom prostoru, čvrstim korijenima respekta svakome koji je odlučio ostati ili postati dio sredine te se stopiti s njenim temeljnim određenjima. I u statusu kojeg će radom i ponašanjem zaslužiti.

Način življenja

U različitim periodima, kao što se svugdje događa, bude vrijeme onih koji se nametnu nekim Puli atipičnim pristupima. No, mislim da je upravo u toj privremenosti, naspram trajnosti, benevolentnosti, tolerantnosti i otvorenosti kao višem stupnju civiliziranosti ovdašnjeg življa, jasan pokazatelj zašto neke nove "bazne karakternosti" ne hvataju korijena. Eh sada, taj temeljni doživljaj puležanštine ima mnoštvo nadgradnji, kao komunalna problematika, razvojne tematike, društveni život, sportsko življenje, prometni rebusi i drugo. Temeljni dio, po mojem skromnom sudu, za Puležan(k)e se ne mijenja i časno odolijeva naletima vremena i svekolikih era nečega i nekoga. Ova nadgradnja je, logično, problematična i ona koja diktira trendove doživljaja svakodnevice u Puli.

Da to pokušam prenijeti u stvarnost. To što puno ljudi iz svijeta biznisa, filma, zabave, sporta i drugih društvenih sfera (domaćih i inozemnih) dolazi povremeno i(li) trajno živjeti u Istru i Pulu, to je ponajprije, kako i sami najčešće navode, zbog tih temelja načina života, umjerenosti i srdačnosti okruženja te, naravno, prirodnih ljepota i prednosti. To nam može sugerirati dvije važne stvari. Prvo kako njima, koji su živjeli (najčešće) u moćnijim nadgradnjama i funkcionalnijim urbanim zbiljama, važnije djeluje ovdašnja temeljna priča, to jest način življenja. Kao drugo, to nam može ukazivati kako je lakše rješavati probleme nadgradnje nego trajnije osigurati navedene temelje društvenog življenja. U tim promišljanjima onda se logično nametne pitanje, pogotovo kada se na dnevnoj bazi ljudi stalno nešto žale, zašto u Puli nema više uspješnosti u rješavanju tih problematika nadgradnje?

Pođimo od činjenice da je u naravi ljudi da uvijek žele više i bolje. To može posljedično ukazivati kako ono što se ima i nije tako slabo kako ispada temeljem dnevnih prigovaranja. Uzet ću primjer tematike koju već pedesetak godina slušam(o), i djeluje nerješiva kao i krajem 1970-tih.

Parkiranje. Statistika ukazuje da je tada u Puli bilo 6.515 vozila, deset godina kasnije 18.129, a 1990. već smo na 24.906. U 2020. bilo je 45.500 vozila. Kad uzmete u obzir da se centar od 1970. nije povećao, jer se to naravno ne može, kako se očekuje neku ekonomsku umotvorinu ili nobelovsko otkriće koja će riješiti prometne gužve i problem manjka parkinga? To je kao da u flašu od 2 litre stalno promišljate kako utočiti prvo 3, pa 5 ili 10 litara. Naravno da karikiram, ali realno, bit je da se baza ne može bitno promijeniti (struktura grada), ali se značajno može djelovati na nadgradnju (parkirne kuće, drugačija regulacija prometa kroz jednosmjerne ulice te iznad svega u promjeni navika u ponašanju građana i glede dolaska "u grad"). Kako bismo to mogli logičnije promišljati?

Ovo je naravno laički pogled. No, do 2011. godine okruženje starog gradskog stadiona nije imalo nikakvo parkiralište. U ulici iza zapadne tribine, pola asfalta i pola zemljano, uz stabla i stare garaže s lijeve strane, tiskalo se 30-tak vozila. Svakog dana zbog treninga, svake druge nedjelje zbog utakmica. Bilo je tisuće gledatelja, ali njihovih automobila, osim po obližnjim trotoarima, nije bilo u okruženju "zapada". Danas je parking iza tribine, drugi veliki iznad pomoćnog igrališta, a postoji i treći podno sjeverne tribine. I već sa 2 tisuće ljudi danas je na utakmicama krkljanac, kao što je svakog dana uvijek gužva i borba za mjesto. Znači, nikad dosta mjesta, koliko god se širili parkinzi, improvizirali novi, jer ljudi će uvijek stremiti vlastitom komoditetu (autu) sve dok se to omogućava, odnosno ne uvede red, pridržavanje istog i posljedično promjena navike.

Briga za izborni glas

Eto, tu dolazimo do prve odrednice priče o bazi i nadgradnji, koju možemo koristiti u svakoj pori društvenog života Pule. Ne samo sportskoj, koju problematiziram u ovoj kolumni (samo) kao povod promišljanju svakog ponaosob, bez ikakvih pretenzija da se bude u pravu.

Dakle, zašto je stalno gužva (i) na parkingu stadiona? Prvotno namijenjen akterima i onima koji stadion pohode zbog posla, djece, gledatelja, parking služi svima uokolo. Besplatno. Kad se iz Pula sporta i korisnika stadiona prema gradu komunicirao taj problem i krkljanac, ideja da se "organizacijski" parking digne na višu razinu (rampe, pripadajuće dozvole, protočnost), iz Grada je uskoro došla depeša da ostane tako kako jest. To je naime odgovaralo politici. Njoj nije poželjno da se bune oni ljudi koji tamo dolaze parkirati jer idu u grad ili blizu stanuju. U pitanju je briga "za izborni glas". To što je građen za infrastrukturu masovno posjećivanog sportskog kompleksa, očito nije presudno. Tako otprilike funkcionira podosta odlučivanja u nadgradnji Pule. Trendovski, kako kome odgovara u danom trenutku, a ne dugoročno i presudno u općem interesu. Pa tako jednom cijena sata parkinga ode na 30 kuna, pa se vrati niže jer su ljudi revoltirani ("brinemo za izborni glas"), pa jedni imaju pravo na posebne cijene i mjesto u gradu, svi drugi koji dolaze osim što imaju problem naći mjesto, platit će ga puno skuplje. I tako, mijenjaj ovdje, mijenjaj tamo, poskupi pa se pojeftini, stalno naručuju studije, a pola stoljeća od prvih priča, nema P od parkirne kuće, ni vjerodostojne ideje kako bi se ta (globalna) gradska problematika mogla napokon (i) kompromisno dugoročnije prihvatljivije urediti.

Po mojem skromnom sudu upravo su okviri vjerodostojnosti ključan limit općenito kvalitetnijem rješavanju problema gradskih nadgradnji. U društvenom životu su naime jako važni lideri. Ljudi koji su sposobni steći povjerenje većine u zajednici u onome što predlažu, ali pogotovo imaju potencijal da to onda dosljedno realiziraju. Neovisno o onima koji u manjini, svejedno političkoj, društvenoj ili interesnoj, glasno podmeću klipove i stvaraju interesni dojam galamama kako je to stav većine. Lideri su oni koje to neće pokolebati, naprotiv. Predvodnici su oni koji imaju viziju i promiču je argumentima, s uvjerenjem, i onda kada pozitivni dio javnosti još nije procesuirao tu viziju. Takvi ljudi emitiraju energiju povjerenja i stječu širu podršku, koja svakom realizacijom nekog većeg i manjeg projekta na dobrobit građana samo snaži. To stvara vjerodostojnost, a ne galama, nametanje neargumentiranog stava kroz kontinuiranu javnu i medijsku retoriku. Ako postoji, vjerodostojnost će se prepoznati i ona ima snagu. Vjerodostojnost se ne može nametnuti. Problem je što brzina vremena kojeg živimo ne daje prostora da se prave vrijednosti etabliraju, pa se brzo mijenjaju akteri utjecaja. Oni su zaokupljeni sobom i što bržim ulagivanjima kroz obećanja steći naklonost javnosti.

Crte vjerodostojnosti

Dogodi se, ali se i brže gubi jer su većinski akteri društvenog života bez nužne prepoznatljivosti i potencijala da stvaraju nove prepoznatljivosti i osnažuju tradicionalne u okruženju u kojem djeluju.

Možemo ovo promišljanje zaključiti uvijek dovoljno snažnim alatom metaforičnosti sporta za tumačenja društvenih odnosa. Tri i pol godine su Baski poručivali da žele graditi snažan klub, s pretežno domaćim igračima, u projektu na dugu stazu, s kampom, omladinskom školom. Mijenjali su direktore, trenere, igrače, samo sebe nisu, i bili su kronični neuspješni i nedosljedni akteri. I logično je da im je malo tko vjerovao, iako su u pulski (!) klub utrošili milijuna više nego grad u trideset prvoligaških godina. Onda su mijenjali nadgradnju. Ostali su bazno vlasnici, ali su nadogradnje prepustili profesionalcima, koji imaju neku vjerodostojnost. Sportski direktor Saša Bjelanović malo javno priča, ali puno djeluje te, gle čuda, kronično skeptična nogometna javnost mu vjeruje. Gonzalo Garcia dosljedno radi na ideji nogometa koju od prvog dana promiče, te mijenja provincijski mentalitet Istre. Uvjerljiv mi je dojam da im, elanom iscrpljena domaća nogometna javnost zbilja vjeruje. I kad pobjedi, napokon Rijeku u Rijeci, ali i kad izgubi od Lokomotive, možda Gorice ili Varaždina. Tako, eto, teza o vječno nezadovoljnoj javnosti pada pod činjenicom da ljudi prepoznaju kroz vrijeme (i djelo) crte vjerodostojnosti. I onda slijede njene aktere.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog