Jednog dana, nadamo se što skorije, pandemija koronavirusa bit će zaključena. Čovjek je našao odgovore na mnoge pandemije u povijesti. Koliko god ova bila najopakija, za vjerovati je da će globalna trka za cjepivo, lijekove, upravo zato jer je udarila na sve u svijetu i motivirala Vlade da izdvoje ogromne novce u isti cilj, dovesti do rješenja. Pitanje svih pitanja je, a kada će se to napokon dogoditi? Kako odgovora nema do daljnjeg, onda se nameće potreba prilagodbe novoj životnoj priči.

Svaki onaj koji misli da će se ubrzo sve posložiti kako je bilo, pa da će se i dalje živjeti kao prije, mislim da je u velikoj zabludi. Prije svega zato što velike traume uvijek, i svojim krajem, označavaju početak nekog drugog shvaćanja i promišljanja stvari. Do sada nismo imali situaciju da je jedan virus pokosio cijelo čovječanstvo, njegovo zdravlje, ekonomske prilike i utabane putove navika. Takva traumatična događanja neumitno utječu na promjenu stavova, stvaranje novih navika i drugačijih promišljanja ekonomskih pitanja. Prirodno je da čovjek, nakon pretrpljenog prvog straha od nečega, ne može funkcionirati kao i prije nego je doživio taj uzrok straha. Nogomet će nam i ovdje poslužiti kao jedna slikovita metafora.

Čitatelji ove rubrike sjetit će se da sam često spominjao teze, temeljene na iskustvima, kako je nogomet elitnih svjetskih klubova istih doživljaja kao i niže rangiranih klubova i liga. Jedino što ih razlikuje je faktor dimenzije. Poslužit ću se ovaj put primjerom dva igrača, s kojima sam razgovarao u proteklim tjednima (polu)karantene. Na liniji sam dakle imao Slavka Blagojevića, veterana Istre 1961, koji dane provodi u Otoku, gradiću od oko 8 tisuća stanovnika, 20-tak kilometara udaljenom od Vukovara i Vinkovaca. Na drugoj strani, u pet milijunskom Madridu otvorena je linija s Lukom Modrićem, ponajboljim igračem velikog Real Madrida. Blagojević i Modrić su dva među (naj)dražim likovima nogometne mi profesionalne zaokupljenosti jer su im karakterne značajke slične. Obojica su fajteri, vezni igrači koji se nikad ne predaju, daju sve od sebe za momčad, ne glumataju, nisu egocentrični, a uživaju simpatije navijača.

Je li logično uspoređivati igrača Real Madrida, Zlatnu loptu, i igrača hrvatskog prvoligaša iz donjeg dijela tablice? Svejedno kojim povodom i kriterijem uspoređujete, ubrzo ćete spoznati da su razlike između dva svijeta nogometa u njegovim dimenzijama. Modrić igra za desetke milijune eura, Blagojević za desetke tisuća kuna. Prvi nastupa pred 50-80 tisuća gledatelja, drugi pred 500 do par tisuća. Modrić živi u vili u elitnom dijelu milijunskog Madrida, a Blagojević u obiteljskoj kući u mjestu s nekoliko tisuća ljudi. I tako u drugim brojkama. No, ono što je bit priče, razgovori s oba igrača vode se u istom tonu.

Blagojević mi priča kako se snalazi u ograničenom kretanju unutar doma, s obitelji, kako se s djecom igra u dvorištu, kako vježba u stanu i ispred kuće, kako mu nedostaje nogomet, utakmice, navijači, te kako jedva čeka da se život vrati u normalu. Modrić mi je pričao ama baš iste stvari, i ima iste želje. Kod obojice, kao i kod svih drugih igrača i trenera s kojima komuniciram sada i više nego prije (više je vremena), osjeti se ono što je svojstveno svima nama – zatečenost situacijom. Do prije samo mjesec dana živjelo se 100 na sat, jedan ludi ritam svakodnevne borbe i ni u noćnim morama nije se nazirala opcija da ama baš cijeli svijet stane. A stao je.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova verzija novog
• Lisica, potencijal za (o)čuvanje