U nekadašnjoj državi bilo je sjajnih nogometaša. I nogometa. Logično jer su igrači morali ostajati u zemlji do 28. godine života. Država im nije dozvoljavala ići prije u inozemstvo i tako ih je prikraćivala za vrlo veliki novac. Ok, u bivšoj Jugi su mogli zaraditi jako dobar novac, stan i poslovni prostor, ali opet neusporedivo je to s inozemnim transferima. Već tada slušalo se tezu kako ovdašnji igrači nisu odgovorni u igri, češće su zaigrani nego što trče, a količina trčanja im je mala. Drugim riječima, stvorila se percepcija da su lijeni. Kad su igrali u inozemstvu uglavnom su dolazile pohvalne note o njihovoj ozbiljnosti.

Od samostalnosti Hrvatska je nogometno gledano napravila senzacionalne korake. S bazom od 4,5 milijuna ljudi, financijski neusporedivo manje moćni od moćnih država, Hrvatska je unutar 25 godina natjecanja ostvarila ono što nitko na prostorima bivše države nije ni približno. Nastupila je na 11 od 13 velikih turnira, preskočivši samo jedan EURO (2000) i jedno Svjetsko prvenstvo (2010). U rasponu od 20 godina, 1998-2018, Hrvatska je učinila nešto što niti jedna zemlja slične geopolitičke snage nije uspjela, osvojila je broncu i srebro na SP-u. Tako je postala dio kluba 8 zemalja svijeta koji imaju po dva postolja na Mundijalu.

Kao svjedok-kroničar tih zbivanja nebrojeno sam puta slušao teze kako su (i) hrvatski nogometaši lijeni. Oni ne trče kao europski igrači, govori se, niti su odgovorni i profesionalni kao oni. Onda kada su postali dio tih klubova spoznali smo da hrvatski igrači i te kako trče, neki su i među najboljima u Europi (Brozović). Saznajemo da su i vrlo traženi jer ih se smatra vrlo odgovornim, profesionalnim. Naposljetku, pala je i stara fama s ovih prostora, duga više od pola stoljeća, da su igrači samo tehnički dobri, ali su fizički nemoćni te nedisciplinirani. Svi su ti mitovi, kao i njihovi promotori, ugašeni. Kao i ona teza o mentalitetima, fjaki, markiranjima.

Ono što se tematiziralo o nogometašima/sportašima, to je bila (pitomija) paradigma za društvo općenito. Niti jedan gastarbajterski uspjeh, respekt stručnosti i radišnosti, nije mogao zasjeniti tu domaću tezu da su ljudi s ovih prostora u pravilu zabušanti. Meni se već odavno činilo da su u pravilu ljudi radišni, a da je manjina onih koji vole hvatati krivine u količini, ali i odgovornosti posla i obaveza. Nije lako održati to uvjerenje kad se masovno, često ničim izazvano, promicala galama o Balkancima i neradnicima. Pomisli čovjek, kad toliko drugi negativno pričaju, možda je u zabludi on sam. Pogotovo kad stvari gleda formulom polupune čaše, dakle dajući prednost pozitivnom u odnosu na neimare negativnog.

Onda se dogodi presedan. Pandemija koronavirusa. Svijet je pokleknuo, stao, bori se za egzistenciju. Doslovno i ekonomski. Posljedično i za sve ostale mu vidove životne svakodnevice. Kao što je sport. Kao i za duh. Onda u toj najvećoj muci, koja još traje i neizvjesna je borba, ipak "otkriješ" neke stvari. Odjednom (?) vidiš da narod može biti discipliniran. Puno manja manjina nije, ali velika većina Hrvatske je odgovorna. Odjednom (?) vidiš da struka vodi glavnu priču i ima autoritet da je narod slijedi. S vidljivim rezultatima. Odjednom (?) vidiš da politika prepušta glavne role znalcima struke i logistički podržava njene napore da rješava probleme. Odjednom (?) vidiš neki red i odgovornost u zemlji, za koju je vladalo uvjerenje da ne pozna te pojmove. Odjednom (?) vidiš da neka vlast sluša gospodarstvenike i poduzima mjere koje će pomoći da se spašavaju radna mjesta i dade kisika firmama da premoste ovu povijesno nezabilježenu blokadu rada. U krizi koja je došla odjednom (?), u kojoj bi po predrasudama koje sami sebi namećemo i afirmiramo kao "istine" bilo logično očekivati da će Hrvatska potonuti u kaosu i frustrirano do boli gledati kako funkcionira "napredni zapad", dogodilo se gotovo obrnuto. Da li bi to što se (za sada) pokazuje pozitivnim bilo moguće da je baš sve "odjednom", kada govorimo o našim ljudima i sposobnostima, mentalitetima i pristupima? Da li je otkriće 21. stoljeća da se i u ovoj zemlji može biti u redu, radu i pozitivi, ili je realnije da za takav doživljaj okruženja nije bilo uvjeta?

Povezane vijesti

• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog
• Lisica, potencijal za (o)čuvanje