Pokojni novinar Glasa Istre 30-ak godina pisao je intrigantnu povijest Istre, zanimljivi događaji i svjedočanstva čekaju ozbiljnog nakladnika

Pod nazivom "Rastrelamenat" naš je otac taj cjeloviti posao započeo daleke 1975. godine i na tome je radio neprekidno do svoje smrti, prije gotovo 15 godina. Čak i te zadnje noći u bolnici šetao je do tri u noći po hodnicima i razmišljao što sve još mora napraviti, ali nije stigao. Ovo je njegovo životno djelo i zapravo mislimo da ga je on sam uspio za života više-manje i završiti, kažu Ljiljana i Katarina Fištrović, kćeri Davida M. Fištrovića

 U malenom sobičku na pulskom Vidikovcu već gotovo dva desetljeća neotkriveno leži pravo povijesno blago i poslastica za ljubitelje povijesnih događanja, istina i svjedočenja o stradanju Istre i Istrana u Drugom svjetskom ratu, ali i o događanjima netom nakon rata. U materijalima je dokumentirano razdoblje od 1941. pa sve do 1945. godine. Sve to praćeno svjedočanstvima i fotografijama iz toga doba, obitelj Davida M. Fištrovića, pokojnog novinara Glasa Istre, ali i vrijednog kroničara života u Istri, ljubomorno čuva kao ostavštinu koja još nije ugledala svjetlo dana, i za koju pokušavaju naći primjereni način da bude tiskana i objavljena. Želja im je podastrijeti javnosti istinu o onome što se u to vrijeme događalo u ovom malom komadiću Europe, a istraženo je i dokumentirano zahvaljujući ogromnom kreativnom entuzijazmu osebujnog čovjeka i novinara.

 U kutku sobe

        - Pod nazivom "Rastrelamenat" naš je otac taj cjeloviti posao započeo daleke 1975. godine i na tome je radio neprekidno do svoje smrti, prije sada već gotovo 15 godina. Čak i te zadnje noći u bolnici, kako su nam ispričali drugi u njegovoj bolničkoj sobi, šetao je do tri u noći po hodnicima i razmišljao što sve još mora napraviti, ali eto nije stigao. No, ovo je njegovo životno djelo i zapravo mislimo da ga je on sam uspio za života više-manje i završiti. Trebalo bi to sada pregledati, možda da neki povjesničar prekontrolira kronologiju i to je to. Možda bi imao i ideju za kakav kraj, ali je naš otac stavio i posvetu na kraju "svojoj ženi i djeci", pa doista mislimo da je on napravio što je i zamislio, rekle su nam njegove kćerke Ljiljana i Katarina Fištrović koje smo ovih dana i posjetili na Vidikovcu. Otvorile su nam radnu sobu svoga pokojnog oca, koju ne otkrivaju baš svakome, ne želeći poremetiti taj red u prividnom neredu kakav je iza sebe ostavio David M. Fištrović kada je zauvijek za sobom zatvorio ta vrata.

        Jedan pogled na taj iznimni kutak Davidove sobe, u kojem su nastajale, a danas se čuvaju stranice i stranice - njih više od 500 - njegova djela, kako nam kažu kćeri, otkriva kako se doista radilo o iznimno pedantnoj, preciznoj i istinoljubivoj osobi. U jednom kutku, pod nazivom "ras- tre-la-me-nat", nalaze se stari registratori u kojima su kataloški poslagane stare crno-bijele fotografije sugovornika, mjesta i ostale posebnosti koje kronološki prate tekst arhiviran također u registratorima i pod istim nazivom "Raštrelamenat".

        - Godinama sam gledala u taj natpis i rasla s njim, a da nisam zapravo niti znala što to znači. Mislila sam da je to moj tata onako abecedno redao i mislila sam čak i da je ispalo malo zbrkano, što mi je bilo čudno jer je kod njega sve imalo svoje razloge i točno odabrano mjesto i vrijeme, ali nisam se time previše zamarala. Sve dok jednog dana nisam u razgovoru s jednom osobom čula kako govori: "Sve je to jedan raštrelamenat." Bila sam šokirana. Toliko da sam tu osobu zamolila da mi ponovi što je rekla, i tada sam zapravo složila i taj zadnji komadić mozaika koji je rad mojeg oca odjednom učinio cjelovitim i taj je naziv u mojoj glavi konačno dobio smisao, kaže nam Katarina.

        A sam naziv, proizašao iz talijanske riječi rastrellamento, označavao je "čišćenje terena", odnosno vojne akcije koje su imale za cilj čistiti teren, najprije teren, a potom i ljude. 

Studiozan rad

        "Govoreći o ratu ja se nikada nisam oslanjao na slučajno dobivene informacije kao ni na vlastite pretpostavke… Zadatak što sam ga sebi postavio bio je veoma težak jer su očevici isti događaj opisivali različito, onako kako su ga zapamtili ili kako su željeli da ga prikažu, u korist jedne ili druge strane. Zbog toga možda strogo povijesni karakter moje priče neće biti naročito ugodan za uho. Međutim, ukoliko onaj tko želi sebi dočarati istinitu sliku onoga što se dogodilo… i zaključi da je ono što sam napisao korisno, ja ću biti zadovoljan", napisao je David M. Fištrović u predgovoru svog obimnog materijala.

        Umjesto uvoda Fištrović djelo počinje tekstom: "Zahuktala nacifašistička ili kola Osovine, što su dotad drobila sve pred sobom poput parnog valjka, krenula su napokon nizbrdo ujesen 1942. godine. Tada su srčanost i oružje Angloamerikanaca konačno uspjeli zaustaviti napredovanje njemačko-talijanskih trupa u Africi, japanskih na Tihom oceanu, a fanatizam Crvene armije napokon uspio spriječiti daljnji Hitlerov 'Drang nach osten' - prodor na istok. Postignuto je to nadnaravnim naporima Saveznika, kako ljudi i oružja tako i gospodarskih potencijala zemalja protuhitlerovske koalicije, uz ogromne ljudske i materijalne žrtve. Mrvica zasluga za preokret pripada i razbuktavanju otpora u okupiranim zemljama kakve su Francuska, Poljska te Slovenija, Hrvatska i druge s prostora (Titove) Jugoslavije…"

        - Imala sam 12 godina kada sam počela tipkati, prijatelji su se vani igrali pred zgradom, a ja sam plakala i kuckala na pisaćoj mašini stranice i stranice tog materijala. Tek poslije je došlo računalo i tipka delete, dok sam u početku greške prekrivala korektorom! Ipak je cijeli taj proces trajao jako dugo i pratio cijelo moje odrastanje pa i kasniji život. Otac je obilazio Istru, svako selo, minuciozno bilježio gdje je sve bio na karti Istre koju je imao na zidu iznad stola, svjedočanstva je snimao na tadašnje kasete, a svojim aparatom Jassica fotografirao ljude i mjesta… Sve te kasete i aparat čuvamo i danas u ladici. Potom bi se vraćao kući, meni bi davao da to prekucavam, a onda bi krenuo drugi dio njegov rada i pisanja, kronološkog slaganja i preslagivanja. Ujutro je radio u redakciji Glasa Istre, a poslije posla bi se bacao na ovaj posao i tako neprekidno 25 godina. Znao je biti danima zatvoren u toj sobi, ljutio se, nervirao, vikao, izlazio samo jesti i vraćao se natrag vrlo živo raditi i obrađivati taj materijal. Tata je uvijek govorio da je taj period u Istri najslabije obrađen jer je Istra uvijek bila spominjana samo u kontekstu događanja u cijeloj Hrvatskoj ili pak još šire, u sklopu cijelog ovog dijela Europe, te se toga primio kako bi prvi puta dao Istri značaj kakav zaslužuje, kao i svim događanjima, ljudima i ljudskim sudbinama. Doista je to minuciozno radio i to je zato dugo i trajalo, zapravo cijeli njegov život. Eto, i zato nam je važno da ovo njegovo djelo ugleda svijetlo dana. Mislimo da je to važno i za istraživače i stručnjake koji se time bave, kao i one koje će to ubuduće zanimati, a posebno za sve obitelji sugovornika našeg oca, stradalnika koji se spominju u materijalu, a koji više nisu živi. Tu su njihovi potomci jer se u knjizi spominju i prezimena i obitelji pa bi ljudima to doista moglo biti zanimljivo, kaže nam gotovo u dahu kći Ljiljana. Ona je ocu od početka pomagala i najbolje je upućena u cijeli rad, a s vremenom joj je u pomoć uskočila i mlađa sestra Katarina. 

Potresna svjedočanstva

- Mnoge su te priče jako mučne, a meni, tada vrlo mladoj, u sjećanje se urezalo svjedočenje Ivana Dubinke koji je preživio strijeljanje. Tada je imao 21 godinu, dakle bio je malo stariji od mene, i te je četrdeset i neke godine stajao ispred streljačkog odreda, bio pogođen sa šest metaka, pao u iskop iza sebe, drugi su strijeljani ljudi padali po njemu, ali je čudom uspio preživjeti. To me stvarno potreslo i urezalo mi se u pamćenje. Umro je 45 godina kasnije, dakle sa svoje 66 godine, ispričala nam je Ljiljana o tome što najviše pamti iz tipkanog materijala.

        Do danas je ipak djelić materijala tiskan u knjizi Općine Barban. Neki su dijelovi svojevremeno objavljivani u nastavcima svaki tjedan u Glasu Istre i bili vrlo čitani. U potpunosti su završene i kompletirane, ali nisu tiskane, još tri knjige, dok bi preostali materijal trebalo samo prekontrolirati jer je i on gotov, selektiran, ali nije uređen.

Čitamo redom naslove cjelina: "Rastrelamenat - 30 dana koji su potresli Istru"; "1. do 8. svibnja 1943."; "Kronologija važnih zbivanja prije rastrelamenta - Romel bez maske"; "Preživio fojbe Ivan Dubinka", "Smrt narodu I. dio", "Smrt narodu II. dio - 7. listopada 1943. - Smrt Mussoliniju"; "Rastrelamenat 20. V. - 25. VI. 1943. - ususret slomu"…

- Kao njegova obitelj mi bismo željeli završiti to očevo životno djelo. Taj su materijal htjeli mnogi, ali su bili dosta neozbiljni. Ljudi su dolazili i tražili da im ga ustupimo pa će se oni već pobrinuti za tiskanje, ali mi, kao njegova obitelj, nismo na to pristali. Tata je ljubomorno čuvao svaki papir, svaki dokument i fotografiju. Sve je imalo točno svoje mjesto i da sada netko to sve uzme, zbrčka ili čak i zagubi, ne bi imalo smisla. Ne, nakon toliko vremena! Ili će se netko toga ozbiljno primiti, ili neka i dalje stoji ovdje gdje stoji već toliko godina sve dok doista ne dođe ozbiljni izdavač i povjesničar koji će znati kvalitetu ovog materijala, kažu nam sestre Fištrović.

U zadnje vrijeme obraćale su se, kažu nam, i gradonačelniku Pule, ali na žalost za tiskanje ovog materijala Grad Pula, kako im je rekao, nema potrebna sredstva. Savez antifašističkih boraca je također bio zainteresiran, htjeli su to uzeti za sebe pa malo po malo objavljivati, ali to nije bila prihvatljiva opcija, čak i profesor Herman Buršić imao je uvid u tu obimnu građu i rekao da je izuzetno vrijedna, ali je u međuvremenu i on umro…

- Možda će netko uvidjeti značaj ovog materijala i ozbiljno pristupiti svemu, pregledati ga, provjeriti udovoljava li, kako mi mislimo, nekom općem značaju i interesu, napraviti eventualno neke potrebne korekcije i sve to ukoričiti i biti voljan objaviti cjelokupni rad u čast našeg oca Davida M. Fištrovića. Mi mislimo da to on zaslužuje, jer on je autor i jedini zaslužan za to što je prikupio. Iako laici u svemu tome, vjerujemo da je, kao i u životu, tako i u ovom radu, bio vrlo precizan i točan te da je značaj ovoga rada izuzetno velik, ali voljne smo predati nekom stručnom i ozbiljnom da procjeni, rekle su nam na kraju Ljiljana i Katarina.

Povezane vijesti

• Život je sačinjen od "Kapi radosti"
• Predstavljena knjiga "Novi testament" tiskana u Urachu 1562. i 1563.
• BOOKtiga: Bogat program za ljubitelje pisane riječi