RAZGOVOR
Marina Vujčić dobitnica je ovogodišnje Nagrade BOOKtiga: Doista mi puno znači ova nagrada jer PRIZNANJE DOLAZI OD ČITATELJA
Drago mi je da sam se našla tako visoko na popisu za čitanje baš u istarskim knjižnicama jer Istra mi je godinama bila ljetni dom zahvaljujući Kazalištu Ulysses, a imam i puno lijepih zimskih uspomena na Istru zahvaljujući pulskom Sajmu knjiga. Preostaje mi samo još reći "hvala" čitateljima u Istri
Marina Vujčić (Snimio Valentino Bilić Prcić)
Marina Vujčić dobitnica je "Nagrade BOOKtiga" za najčitaniju knjigu u narodnim knjižnicama u Istri. Ovogodišnja BOOKtiga održat će se od 22. do 24. travnja u Poreču i bio je to povod za razgovor s ovom autoricom.
- Ovogodišnja "Nagrada BOOKtiga" pripada Vam za najnoviji roman "Pedeset cigareta za Elenu", najčitaniju knjigu u narodnim knjižnicama Istarske županije. Zasigurno veseli ovo priznanje, posebice jer je u Istri za koju ste, kako ste već rekli u ranijim intervjuima, posebno vezani.
- Doista mi puno znači ova nagrada jer priznanje dolazi od čitatelja. Već su do mene dolazile vijesti da je moju knjigu teško posuditi u knjižnici i da postoje liste rezervacija, a ova mi je nagrada to sad i potvrdila. Drago mi je da sam se našla tako visoko na popisu za čitanje baš u istarskim knjižnicama jer Istra mi je godinama bila ljetni dom zahvaljujući Kazalištu Ulysses, a imam i puno lijepih zimskih uspomena na Istru zahvaljujući pulskom Sajmu knjiga. Preostaje mi samo još reći "hvala" čitateljima u Istri.
Pitanje slučajnosti
- Četiri paralelne priče junaka romana "Pedeset cigareta za Elenu" četiri su života koja ni sa čime nisu povezana, a isprepliću se njihove emocije, njihove prošlosti, strahovi, tuga i ljutnja… Što Vam je poslužilo za predložak za tako sjajno koncipiranu fabulu?
- Jedini "predložak" bila je početna ideja da isprepletem ljude koji se ne poznaju, a mogu jedni drugima nehotice utjecati na život. Pitanje "slučajnosti" uvijek mi je bilo zanimljivo i u stvarnom životu pa sam se poželjela njime baviti i u književnosti. No, nisam od pisaca koji imaju plan i koji unaprijed znaju kamo vodi priča koju su započeli. Upravo suprotno. Kad pišem, često se zateknem u situaciji u kojoj se kasnije nađu i moji čitatelji – nemam pojma što me čeka na sljedećoj stranici. U početku me to brinulo, a kasnije sam počela uživati baš u toj neizvjesnosti i ona mi je najdraži dio stvaralačkog procesa. To je posebna vrsta avanture.
- Razgovarajući s čitateljima Vaših djela, mnogi navode da je upravo ova Vaša posljednja knjiga najbolja, iako je teško nadmašiti sjajna djela kao što su "Mogla sam to biti ja" i "Susjed" iz 2015., koja je bila i Vaša najuspješnija spisateljska godina.
- Ponekad me iznenade reakcije čitatelja. Ustvari, iznenade me svaki put jer nikad ne mislim da sam nužno napisala nešto što će im se svidjeti. Baš za svog "Božu" i "Pedeset cigareta za Elenu" mislila sam da se neće svidjeti čitateljima jer su glavni junaci tih dvaju romana prilično iritantni – a dogodilo se upravo suprotno. Priznajem da uopće ne mislim na čitatelja dok pišem, to je iracionalan proces u kojem se ne pokušavam nekome svidjeti, nego jednostavno pišem ono što moram jer ne mogu drugačije. Tek kad pustim taj roman od sebe shvatim da će biti prisutan i negdje drugdje, izvan moje glave i kompjutera, i postajem zahvalna na svakom čitatelju koji mu posveti svoje vrijeme i na svakoj reakciji koju dobijem.
Bez planiranja
- Sada ste već nekoliko mjeseci ravnateljica Drame Hrvatskog narodnog kazališta Split, i to u ovim nelakim, korona-vremenima, kada zasigurno nije lako pripremati repertoar.
- Ovo je stvarno teško vrijeme za kazalište. Radi se u ograničavajućim uvjetima, s maskama, distancom, oprezom koji nije prirodan za stvaralački proces. No, unatoč tome imamo sjajne nove predstave na repertoaru, i šteta je što ih tako malo ljudi može vidjeti zbog ograničenja broja gledatelja. Utješno je vidjeti da je taj dozvoljen broj mjesta uvijek popunjen. Ništa se ne može planirati puno unaprijed, ali radimo kao da će već sutra sve biti kao nekad.
- Pored BOOKtige, prije nekoliko dana dobili ste i prvu nagradu "Marin Držić" na natječaju za novi dramski tekst. Je li "Plodna voda", nagrađena drama, možda znak da se u pisanju više okrećete kazalištu i uzimate pauzu od romana? Hoćemo li uskoro gledati tu dramu u kazalištu?
- Nema pauze od romana, novi se piše. Ove godine trebala bi mi izaći i knjiga dnevničkih zapisa. Dramu obično napišem između dva romana, a ova se dogodila između "Pedeset cigareta za Elenu" i romana koji upravo pišem. Nadam se da će neko od domaćih kazališta biti zainteresirano da je postavi na svojoj pozornici.
- Nedavno ste totalno promijenili život, zagrebački dom zamijenili ste za maleno dalmatinsko mjesto slijedeći Rousseauov imperativ "natrag prirodi".
- Pandemija Covida-19 svima nam je drastično promijenila živote. Nadam se da smo naučili više cijeniti stvari koje smo ranije uzimali zdravo za gotovo. Meni je pandemija pomogla da shvatim koliko se bolje osjećam na selu jer sam imala priliku tamo provesti puno više vremena nego inače. Čini mi se da sad imam pravu ravnotežu između 'gradskog' posla, koji uključuje puno komunikacije, i jednostavnosti seoskog života, mira i tišine u koje se svaki dan vratim. Neki dan sam nekome rekla da sam jednom nogom u kazalištu, a drugom u masliniku – i mislim da ta formulacija najbolje opisuje način na koji sada živim.
- Kako uspijevate uskladiti sve Vaše aktivnosti?
- Ne znam. Spontano. Planiranje je prilično uzaludan posao jer nam život uvijek donese nešto nepredviđeno. Živim od trenutka do trenutka i u slobodno vrijeme bez puno razmišljanja odlučujem kako ću taj trenutak iskoristiti. Ako je lijep dan, provest ću ga u vrtu ili masliniku; ako je kiša ili pada mrak, čitat ću ili pisati, čut ću se sa sinom ili prijateljima, pogledati dobar film ili promatrati vatru u peći. Izbori su jednostavni, ali ja u toj jednostavnosti nalazim puno ljepote.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
