KNJIŽEVNA VEČER U ROJCU
JERKO MIHALJEVIĆ: Svaka rečenica je vrlo bitna, ne smije biti praznog hoda
"Putar i parizer" je roman o četvorici prijatelja iz djetinjstva koji jedno ljeto kreću na zajedničko putovanje diljem hrvatske obale, između ostalog borave u Valbandonu i na filmskom festivalu u Motovunu. Najveća snaga romana je upravo u dobro razrađenim i bitno drukčijim likovima
Jerko Mihaljević i Tajana Ilić
"Likovi u romanu su anti-junaci. Čitatelj ne putuje s njima na more da bi se veselio njihovom uspjehu, već se kroz cijelu knjigu muči s time koliko su oni jadni. On ih ne slavi, ne navija za njih. U romanu sam htio prikazati faličnosti u njihovim osobnostima, koje su prisutne i kod ljudi naše generacije, koja je sve bliža tridesetoj godini života i odrasla je protiv svojoj volji, kazao je mladi književnik Jerko Mihaljević na trećoj književnoj večeri u Rojcu. Rođeni Valpovčanin publici se predstavio svojim prvijencem "Putar i parizer", program je najavio koordinator Jan Franjul, a moderatorica je i ovoga puta bila Tajana Ilić.
Odrasli protiv svoje volje
"Putar i parizer" je roman o četvorici prijatelja iz djetinjstva koji jedno ljeto kreću na zajedničko putovanje diljem hrvatske obale, između ostalog borave u Valbandonu i na filmskom festivalu u Motovunu. U svojoj knjizi autor si je zadao težak zadatak da čitatelje od početka suoči s čak četiri glavna lika. Njihova imena te razne karakterne crte mogu eventualno biti zbunjujući na prvih nekoliko stranica – daljnjim čitanjem postaje jasno da je najveća snaga romana upravo u dobro razrađenim i bitno drukčijim likovima.
Njihovo putovanje na more više nije, kao nekad, tek idilični moreno (zagrebački sleng naziv za odlazak na more) njihovog bezbrižnog djetinjstva, u pauzi između jedne i sljedeće školske godine. Sada su to, kako je istaknuo i sam autor, ljudi koji su odrasli protiv svoje volje. Razvijanjem radnje kao da se pod ljetnim suncem topi nekadašnja homogenost njihove prijateljske jezgre, a njeni članovi odvajaju u zasebne, individualne cjeline sa specifičnim preferencijama, strahovima i ciljevima. Pitka i dinamična radnja također je dokaz da se Mihaljević publici predstavio i kao odličan pripovjedač.
Novinarstvo i književno stvaranje
Osim o romanu, Mihaljević je odgovorio i na pitanje čime se bavi dok ne piše knjige. Dok trenutno radi kao copywriter, ranije je dvije godine radio za Internet portal Telegram. Kao glavnu razliku između copyright i književnog pisanja istaknuo je odsustvo autorstva u prvom slučaju, a kazao je i kako mu je novinarsko pisanje bilo od velike pomoći u književnom stvaranju.
- Za Telegram sam znao pisati poprilično duge reportaže, ponekad i po pet, šest kartica teksta. Kada to izlazi na Internet, jako je važno zadržati čitateljevu pažnju, voditi ga kroz tu priču na jedan određeni način. On u svakom trenutku može prekinuti čitanje i gledati bilo što drugo od onoga što mu Internet nudi. Ako ga želiš zadržati na tekstu, ne smiješ ga ni u jednom trenutku umoriti, ne smiješ ga udaviti ili mu pametovati. Mislim da sam na Telegramu stekao upravo to, vještinu zadržavanja čitateljeve pažnje. Naučio sam da je svaka moja rečenica vrlo bitna, da ne smije biti praznog hoda, kazao je, te istaknuo kako je nakon dvije godine osjetio da takva karijera, koja od novinara iziskuje stanovitu žrtvu i konstantno "plivanje" u informacijama, ipak nije za njega. No, nije to slučaj s pisanjem.
- S pisanjem književnosti sam na takvu žrtvu spreman. Čak i ako se knjiga ne izda ili nikad za nju ne dobijem novac. Spreman sam odvojiti svoje vrijeme, misliti o temi, brinuti se o tekstu, uređivati ga. Za to osjećam nekakav poziv. Od književnosti se baš i ne može živjeti, ali to ne znači da se određeni ljudi neće svejedno njome baviti. Ljudi će se uvijek baviti pisanjem jer određeni pojedinci to jednostavno moraju činiti, istaknuo je Mihaljević.
Kritika nije ravnodušna
Autor, koji je prije romana objavio tek dvije priče u književnom dvotjedniku Zarez, prisutnima je objasnio i proces izdavanja samog romana. Komentare o tekstu uglavnom je dobivao od prijatelja i poznanika koji se također bave književnošću, a nakon dugog uređivanja odvažio se rukopis poslati renomiranom književnom uredniku Kruni Lokotaru.
Rezultat je neosporan – o njegovom romanu raspisali su se hrvatski portali koji se bave književnošću, a i među samom publikom u Rojcu našlo se ljudi koji su knjigu već pročitali. Kritika, za mladog pisca vrlo važno, po pitanju reakcija ni u jednom osvrtu nije ostala ravnodušna, a Mihaljevića je, po običaju, "oprao" i književnik Igor Mandić.
Ako je s jedne strane bio suočen sa zahtjevnim književnim zadatkom četiriju glavnih likova, Mihaljeviću je razvijanje radnje olakšao motiv putovanja, sam po sebi pokretač radnje u kojem se, napominje autor, "uvijek nešto događa". Inspiracija je, kaže, stigla od putovanja na kojem i nije bio.
- Ideju za pisanje romana dobio sam jedno ljeto kad su moji prijatelji otišli na more bez mene. Kad su se vratili, s nestrpljenjem sam čekao da mi kažu kako im je bilo, što su sve doživjeli. Međutim, oni su svi bili posvađani i kivni jedni na druge. Umjesto nekih ludih anegdota, dobio sam fraze poput 'on je debil i s njim više ne pričam'!, kroz smijeh je zaključio Mihaljević
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
