Javio mi je jedan poznanik da me tretiraju kao da sam ubio čovjeka. U romanu u kontekstu gladi pišem da su ljudi za snijega, vijavice i vukova prije 200 godina koristili jedini lonac za nuždu, a kasnije za kuhanje. To je fikcija. Bio sam prisiljen demantirati fikciju. U Parizu bi to bilo smiješno. Kolikogod to ovdje ljudima izgledalo smiješno i banalno, u Lici je to vrlo opasno

Damir Karakaš jedno je poglavlje, nukleus novog romana "Proslava" počeo raditi prije sedam godina, da bi na njemu intenzivno radio posljednjih tri godine. U romanu se nalazi i priča o ubijanju starih i onemoćalih ljudi ne bi li obitelj u neimaštini imala jedna gladna usta manje. Na pulskoj promociji ovog tjedna Karakaš je kazao da je još kao klinac čuo o lapotu, gdje sin stavi ocu vruću pogaču na lice, udari ga ušicama sjekire po pogači i kaže: "Ubi ga leb", da bi skinuo sa sebe odgovornost. Svatko je tijekom vremena imao neke svoje načine, još od doba Sparte, pa Japanci, Eskimi. On je istraživao i običaje u Lici i našim krajevima, kaže nam u dužem razgovoru za Glas Istre.

- Dio novog romana pisali ste na Cresu?

- Da, i to na pisaćoj mašini, referirajući se na neke pisce koji su mi formativno bili jako bitni. To je vrijeme 50-ih i 60-ih godina; Mihajlo Lalić, Bulatović dok je bio normalan, Isaković dok je bio normalan, posebno njegova priča "Tri" po kojoj je Saša Petrović snimio istoimeni film, a ja inače volim srpski Crni val. Tada su se romani klesali po četiri-pet godina na pisaćoj mašini, a danas čovjek sjedne i napiše roman za tri mjeseca. Zanimljivo je kad sam dobio tu stipendiju, vrijeme je bilo poluzimsko, pojavio sam se u kožnjaku i kapuljači, ljudi su me na Cresu dosta čudno gledali, "da li je ovaj došao nekog ubiti". Počeo sam nositi laptop sa sobom da izgledam bar malo civilizirano. Pisao sam, radio u samostanu Sv. Frane. No, kad sam prvi put došao tamo, gvardijan me nije htio pustiti unutra. Nisam dovoljno vjerno izgledao kao pisac. Dao sam im knjigu, no rekli su mi da će mi odgovoriti tek sutradan. Vjerojatno su me uguglali. Zanimljivo je pisanje na mašini. Mlade generacije ne poznaju više taj zvuk. Kad sam išao u senjsku klasičnu gimnaziju i kad bih slušao 30 cura u razredu kako kucaju na mašinama, meni je to bila najljepša moguća melodija. U samostanu su vjerojatno bili sretni kad sam otišao jer sam tukao po toj mašini, sve je zvečalo. U bivšoj Jugoslaviji je rad na pisaćoj mašini tretiran kao fizički rad. Ali ja volim taj direktan otisak slova na papir.

- I slovo po slovo rodila se "Proslava"

- Radio sam je na razne načine. Čitam naglas, pa i na raznim mjestima. Zanimljivo je to. Čitam jedan dio u Ljubljani, super, čitam u Mostaru, ne valja. I onda radim taj dio da bude dobar i u Mostaru. Svako mjesto ima svoju energiju. Na primjer, zaljubiš se u jednu curu u Puli, a u istu se curu uopće ne možeš zaljubiti u Rijeci. Zamislio sam taj roman kao skup samih biti, samih suština, kao sonet. Svaka riječ mora na svoj način odzvoniti. To je dosta dugotrajan proces.

- Pretpostavljam da je tom metodom roman prvotno imao puno više stranica pa ste ga zatim skraćivali?

- Uvijek jako puno kratim. Imao sam tu još poglavlja, no htio sam savršenu kompoziciju - četiri poglavlja kao četiri kamena izvučena iz planine, a sve kako bih mogao obuhvatiti veliko vremensko razdoblje. Uvijek više kažem nego što napišem. Tako je govorio i Čehov - da bude riječima usko, a mislima široko.

- Jeste li tim načinom uspjeli na 120 stranica obuhvatiti tri generacije i dva rata.

- Mislim da jesam. Ne volim pisati po nekim ustaljenim metodama. Volim izazove. Uvijek riskiram. I u kraćenju riskiram. I Kiš je skratio "Peščanik" na pola pa je ispao sjajan roman, Andrić je "Prokletu avliju" imao na tisuću stranica, pa ju je skratio na 200-tinjak. I Kerouac je kratio napola. To je sve intenzivno. Treba puno raditi. Ja sam, recimo, prvih pet redaka romana napisao pa izrezao i zalijepio na zid, na kojem stoji sve dok ne sazrije, pa idem dalje. Dosta je to mukotrpno. U biti, ne pišem. Više bih rekao da radim. Da bi mogao pisati, moraš čitati, ići u kazalište, slušati dobru glazbu itd. Nije samo pisanje posrijedi. Svaka knjiga je za mene izazov i uvijek je pišem kao da je zadnja. Nikad ništa ne ostavljam. Pitanje je da li ću uopće ikad više išta napisati. Ja to ne znam. I spreman sam na to.

- Roman ste premijerno predstavili prije tri mjeseca u Parizu, gdje ste živjeli šest godina. Zašto Pariz prije Hrvatske?

- Hrvatska je prvi put nastupala na tom međunarodnom sajmu knjiga u Parizu i Ministarstvo kulture je mene odabralo da predstavljam Hrvatsku. Inače je kriterij bio objavljivanje knjige u Parizu, a meni je tamo taman objavljena zbirka priča "Eskimi", kao i dio "Proslave" na engleskom jeziku. Bilo je jako zanimljivo. To je veliki festival, a Francuzi imaju kult knjige. Bilo mi je i lijepo vratiti se nakon toliko godina u Pariz, iako i Pariz nije kao što je bio. Sve se mijenja. Dosta je ljudi odselilo iz Pariza u manje gradove.

- Terorizam je, znači, izbio i pariški šarm?

- Mi, ekipa s Balkana, tada samo carevali ispred centra Pompidou, slušajući našeg poglavicu, bivšeg hrvača, koji nam je govorio: "Ne zanimaju nas turisti, ali nas zanimaju njihove pare". To je bilo jedino slobodno mjesto na kojem se moglo slobodno crtati i slikati. A sada tamo nema više ničega. Puno je policije.

- Kako biste ukratko predstavili roman "Proslava" onima koji će ga tek čitati?

- Ovo je roman o ljudima koji su istovremeno i žrtve i krvnici. To je tako specifično za naše područje Balkana. Emil Cioran jako je dobro rekao da Balkan ide iz poraza u poraz. Ali i to je nekakav napredak.

- Glavni je lik Mijo kojeg nekronološki pratimo od djetinjstva do njegova ratovanja u ustaškoj vojsci. No, u romanu nema politike.

- Nisam htio raditi roman o ustašama već o ljudima na koje djeluje društveno-povijesni kontekst. Tako ulaziš u labirinte neke osobe koja je bila dio đavolje vojske. Preispituješ njeno zlo. Da se vratim opet na Ciorana. Svi mi imamo u sebi zlo i ja sam, radeći ovaj roman, preispitivao i zlo u sebi. Ima u čovjeku nešto demonsko i kad razmišljam o ovom romanu, to je kao da sam ušao u pećinu u kojoj su demoni koji znaju zašto sam došao. To povezujem s načinom svog pisanja. To pisanje je kao da imaš jako mali broj metaka i svaki mora pogoditi u srce demona da bi preživio. Na taj sam način pisao. U dijelu kad glavni lik, njegova djevojka i njen brat idu kroz šumu, javlja se element pijetla. Kad su ljudi putovali, nikad ne bi klali pijetla na početku nego na polovici puta da im se ne usmrdi meso. I sad on, djevojka i njen brat idu na tu proslavu (uspostava NDH 10. travnja 1941. op. a.), i to klanje pijetla je nagovještaj zla.

- Kao i oni Cigani koji kao utvare prolaze tom šumom.

- Oni su možda već duše koje idu gore. Mijo ne može zaklati pijetla, no kad cura uzme pijetla želeći ga zaklati, on shvaća da ga mora zaklati jer ako ga ne zakolje neće više biti erosa, i ta ga cura neće više voljeti. To je ta surova okolina.

- Zvučat će bogohulno, no žrtvovanje psa (u romanu vlast naređuje likvidiranje svih pasa nakon što je jedan ugrizao žandara) dirljivije mi je opisano od žrtvovanja oca u posljednjem poglavlju.

- Sad ću ti nešto reći. Mene zanima dosta odnos s psima. Kod nas su u Lici psima rezali repove da budu ljući, što nema veze, pa bi se događalo da psu odrežu rep gdje mu je živac, pa bi se pas znao zavrtjeti oko sebe kad bi mu taj živac proradio. To su te suludosti. Kad glavni lik, tada dečko, ostavi psa u šumi vukovima, vraćajući se kući on počne lajati, pretvara se u psa. On laje jer počinje rat i lajanjem misli da će lakše proći kroz taj rat.

- Otac se ipak nudi za žrtvu, svjestan tolikih gladnih usta u obitelji, no pas, iako naslućuje vukove, ne razumije što mu se događa.

- Dosta sam pisao o odnosu čovjeka i psa. Čovjek kaže: "To je moj pas", smatra ga svojim vlasništvom. Kako se glavni lik i pas moraju polako odvojiti, tako postaju bliskiji. To je bio najlakši način kako smo se mi u Lici rješavali pasa. Mislili smo da je puno gore baciti ga u jamu ili ubiti ga metkom, a i metak je bio skup.

- U ovom je romanu čista, gola, fantastična literarna istina ta glad i neimaština koja današnjim generacijama uopće nije pojmljiva.

- Dosta sam proučavao. Kad pišem roman dosta se bavim istraživanjem arhiva, čitanjem drugih knjiga, razgovaram s ljudima. Tridesetih godina u Lici 90 posto ljudi nije imalo kreveta. Ja kao dječak koji se rodio na planini, gdje nema ni škole ni crkve ni trgovine (mog sela ima samo na specijalnim vojnim kartama), do osmog razreda nisam znao što je četkica za zube. Mi smo spavali gore, a dolje je bila stoka, krave i volovi. Stalno se osjećao taj vonj, no meni ta balega miriše. U Parizu sam gledao neku povorku s konjima i za njima je ostao izmet. Ta mi je balega toliko zamirisala, kao najveći parfem u Parizu. Povezao sam se s time, ipak je to djetinjstvo.

- Meni je vaše pisanje oda Lici, a tamo vas mnogi doživljavaju neprijateljem, pogotovo nakon primjera s čuvenim loncem.

- Imamo fenomen. Izgleda da je knjiga bitna jedino tamo gdje je nitko ne čita. Ali to ima svoju genezu, to nije od sada. To traje od "Kina Like". Robert Perišić je tada napisao da je "Kino Lika" kamen temeljac za seoski underground. I selo ima svoj underground. Ovi u Lici zaključili su da su knjiga i film "Kino Lika" o tome kako se Ličanke jebu sa svinjama. I otad traje sukob. Pazi, mene nitko u 20 godina nije zvao u Liku. Nisam pozvan ni u jednu ličku knjižnicu. Nastupao sam u Berlinu, u kinu Babilon pred 400 Nijemaca, bio sam gost u Leipzigu, Parizu, preveden na više jezika, a nikad me niti jedna knjižnica u Lici nije pozvala, niti su me zvali u Brinje. Vjerojatno se boje, popovi pričaju protiv mene. Sad nakon ovog više ne mogu doći u svoj kraj.

- Što se dogodilo?

- U ovom romanu u kontekstu gladi, kad su ljudi bili okovani snijegom, vijavicom i vukovima koristili su jedan jedini lonac za nuždu, a kasnije za kuhanje. Bilo je to prije 200 godina, a i fikcija je. Bio sam prisiljen demantirati fikciju, to se valjda nikad nije dogodilo, reći da je u romanu sve izmišljeno. U Parizu bi to bilo smiješno. Zbog toga ne mogu ići u svoj rodni kraj, preopasno je. Javio mi je jedan poznanik da me tretiraju kao da sam ubio čovjeka. Kolikogod to ovdje ljudima izgledalo smiješno i banalno, tamo je to vrlo opasno.

- Platon je zagovarao da idealnom državom upravljaju filozofi, i to stariji od 50 godina. Koliko je životno iskustvo važno za pisca?

- Jako mi je važno bilo iskustvo kad sam pisao "Sjećanje šume". Da sam taj roman napisao pet-šest godina ranije, ne bih uspio. To mi je ipak bila deveta knjiga, a s druge strane, djetinjstvo krije puno zamki. A i to što sam čitao Andrića i Selimovića prije 20, 30 godina ništa ne znači. Nabokov je rekao da se računa samo drugo i treće čitanje knjige.

- Koliko je tebi čitanje stvaralački proces?

- To mi je jako bitno, evo sad sam kupio Roberta Musila i sad ću ga proučavati. Stalno čitam. Često je problem pisaca moje generacije kad misle da više ništa ne mogu učiti, da sve znaju i samo pišu. Imam 52 godine i sada radim više nego ikad. Stalno čitam, puno proučavam, puno analiziram. Svi znamo da ljudima koji ne čitaju nedostaje jedna dimenzija. Nažalost, imamo i studente književnosti koji ne čitaju knjige. Knjiga je fundament. Možeš li zamisliti da Rijeka nema više niti jedne knjižare.

- A europska je prijestolnica kulture.

- Pa to ne možeš nikom pričat', to je potpuno apsurdno. Mislim da Split ima jednu knjižaru, dok jedan Muenchen ima 200 knjižara.

- Za razliku od dosadašnjih vaših knjiga, pa i u "Sjećanju šume", u "Proslavi" nema humora.

- Možda ima te ljepote.

- I te vezanosti za prirodu, za životnije, kao kada glavni lik bjegunac dođe u svoju štalu i njeguje krave, a one komuniciraju s njim, pozdravljaju ga repom.

- To je to. Roman ima puno prirode, ljepote. Jako su mi bitni mirisi. Vraćam se na mirise. Imre Kertezs u "Čovjeku bez sudbine", za koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost 2002., piše da je stalno mirisao kožicu sata ne bi li što bolje mogao dočarati prostore u Auschwitzu za štavljenje kože. Kod mene ima dosta i mirisa i okusa i slika, šume, prirode.

- I "Sjećanje šume" i "Proslava" su duboko poetični. Koliko taj element dohvaća istinu.

- Poezija mi je uvijek bila jako bitna. No, kako kaže Andrić, s poezijom u romanu treba vrlo oprezno. Ona je kao sol - ne valja ako previše, ni ako premalo zasoliš. Romani su horizontalni, a poezija vertikalna, zbog čega nam omogućuje da dođemo do najudaljenijih stvari. Meni je u književnosti bitan jezik. Nije književnost samo prepričavanje događaja. Književnost je jezik.

- Jedna čitateljica rekla je da joj je predstava "Sjećanje šume" u Gavelli bolja od romana?

- Moraš to poštovati, kao i kad ti dođe čovjek i kaže "Nije mi dobra tvoja knjiga". Mene često znaju pitati je li to roman je li to zbirka priča, a ja im odgovaram kao onaj frajer iz ZZ Topa koji je na pitanje sviraju li blues ili rock&roll, odgovorio: "Da". U toj sam predstavi bio jezični savjetnik. Jezik je vrlo kompliciran jer u bazenu od deset kilometara ima toliko nijansi. Kad se, recimo, sastanu dva čovjeka iz susjednih sela i jedan pita drugog. "Kako se zoveš?", ovaj veli: "Stipe, a ti?". Ovaj mu odgovara: "Isto Stipe, samo malo brže". Glumcima je bilo jako teško. Zadovoljan sam predstavom.

- Na promocijama crtate ljude u publici, svirate harmoniku.

- Sa 16, 17 godina radio sam za najvažnije novine u Jugoslaviji kao karikaturist, imao izložbe, dobivao nagrade. Kad sam crtao karikature u Parizu, jedan mi je stariji kolega savjetovao: "Budi oprezan, muškarci su osjetljivi na penis, a žene na sve".

- Dosta ste traženi, nastupili ste u Puli i Svetvinčentu. To znači da vas ljudi čitaju.

- Imam jako puno poziva i ne mogu svugdje stići. Moram odbijati. Imam doma troje djece.

- Umberto Eco je za posjeta pulskom Sajmu knjige rekao da ga ne zanimaju kritičari nego njegovi čitatelji.

- Uvijek pišem knjige koje bih ja volio čitati. I ljudi koji vole moje knjige su na neki način moja braća.

- Pročitao sam da vam je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović kazao: "Da si ti pametan, bio bi ministar".

- Mediji su pogrešno prenijeli moje riječi u Splitu. Moj stari je meni to rekao, a ne Hasanbegović. Kad sam mu objašnjavao tko je Hasanbegović, stari mi je rekao. "Da si ti pametan, ti bi bio ministar".

- Kakav je vaš odnos s ocem nakon "Sjećanja šume"?

- Oni ne čitaju knjige, oni žive gore u planini. Ja volim svoje roditelje. Ta su sela propala. Sad je moj stari prodao zadnju kravu u selu. Znaš što znači prodati zadnju kravu u selu? On psihološki to nije htio učiniti jer to znači da je selo propalo. Otkupljivali su nam litru mlijeka po kunu i 20 lipa. Ne samo da su Srbi protjerani pa nema srpskih sela, nego nema više ni hrvatskih sela. Kad sam ja bio mali, bilo nas je 60, a sada ih je četvero. Nema autobusa, sve je propalo. Šuma se sve više spušta. Za 20 godina sve će šuma pojesti, drveće će rasti iz kuća.

- Je li tata bar malo ponosan na vas? Ima vas često na televiziji, nedavno u emisiji 'Nedjeljom u dva'.

- Ne razumiju me, kad ja pričam, to je njima metajezik. Ali ne možeš im zamjerati, kad neki pismeni i školovani ljudi pričaju budalaštine. Dobio sam za jednu priču 500 eura pa sam mu kupio drva za cijelu zimu. Meni je to bilo baš lijepo, kako književnost može pomoći na drugačiji način. Oni s knjigama nemaju veze. Pa ja sam rođen u selu u kojem je jedina knjiga bila katekizam.

Povezane vijesti

• "Verlustliste - Popis gubitaka - Seznamek izgub - Lista delle perdite (1914-1919). Istrien/Istra/Istria": VRLO VRIJEDNO I OBIMNO ISTRAŽIVANJE
• KNJIŽEVNI TOP DOGAĐAJ: Damir Karakaš Puljanima predstavlja "Proslavu"
• Susret s Damirom Karakašem sutra u Gradskoj loži: VAŽAN ROMAN O DEMONSKOM HRVATSTVU I NEIZRECIVOJ GLADI