KUĆA ISTARSKIH KAŠTELA
U Momjanu predstavljen intimni roman Gorana Vojnovića
(Snimio Zvonimir Guzić)
"Smokva" je intiman roman Gorana Vojnovića, fokusiran na sudbinu tri generacije jedne obitelji, obilježen nekadašnjim zajedničkim prostorom i njegovim raspadom. Priča započinje 1955. godine, kada Aleksandar Đorđević, na valu poslijeratnog naseljavanja Istre, započinje novi život u Bujama i Momjanu. Upravo je ta literarna činjenica, dolazak Vojnovića i predstavljanje knjige "Smokva" u Kući istarskih kaštela u Momjanu, učinila posebno emotivnim kako za lokalne domaćine tako i za samog gosta. Premda autor ima obiteljsku poveznicu s Bujama gdje su mu došli živjeti djed i baka prije nego su se preselili u Pulu, poveznici s Momjanom mu je Miriam Monica, umjetnica koja je glumila u njegovom dugometražnom filmu "Piran-Pirano".
Realan prostor
- Jednom prilikom sam s Miriam bio u kući njenih roditelja u Momjanu, stajao sam u vrtu i gledao Piranski zaljev i cijeli taj ambijent mi se učinio idealnim za "Smokvu" koju sam imao u glavi. Druga bitna činjenica je da su i Buje, kao moja glavna veza s ovim prostorom, jako blizu lokacije koju opisujem u romanu. Cijela ta ideja o knjizi je u biti izrasla iz te realne smokve koja i dan danas raste ispred kuće u Bujama gdje je uz djeda i baku živjela i moja majka prije nego je otišla na fakultet u Ljubljanu, rekao je Vojnović o izvoru i inspiraciji svog romana.
Tako je cijela priča o smokvi krenula iz Buja, preko romantičnog Momjana, sve do bijelog svijeta.
- S obzirom da je knjiga prevedena na više od deset jezika možemo reći da je Goran Vojnović od Momjana napravio književnu europsku činjenicu istaknuo je Neven Ušumović ravnatelj umaške Gradske knjižnice koji je bio moderator razgovora s književnim gostom iz Slovenije. Napomenuo je i podatak da je "Smokva" bilo obavezno štivo za maturante u Sloveniji što dovoljno govori koliko je knjiga važna za slovensku književnu scenu.
Uslijedilo je pitanje o kreiranju prostora kroz književnost i davanju književnog značenja određenom teritoriju.
- Uvijek volim postaviti priču u realan prostoru koji je na neki način povezan sa mnom. Nisu tu samo Momjan i Ljubljana, tu je i Egipat koji također ima veze sa mojom obitelji, zatim Bosanska Otoka, grad u kojem se rodila moja baka. Međutim dok je prostor realan, sve ostalo je manje više fikcija, jedan oblik igre gdje zamišljaš radnju koja se mogla dogoditi u tom određenom prostoru, rekao je Vojnović o izmišljenoj priči u stvarnim mjestima.
Knjiga se dotiče i ratnih vremena u bliskom okruženju gdje su doživljene mnogobrojne tragične sudbine, a cijele te situacije raspada bivše države nisu bili pošteđeni ni Vojkovićevi likovi u romanu.
- Taj nesretni rat je u neku ruku bio obiteljski rat koji je doslovno prolazio ljudima kroz spavaće sobe, kroz njihova dvorišta, cijele obitelji su se raspadale zbog njega. Kao jedanaestogodišnje dijete ja sam rat doživio kroz svoju obitelj u kojoj je bilo svih nacija, ali na sreću te veze se nisu pokidale tako da i danas postoje uspostavljeni odnosi među nama. Međutim ima obitelji koje nisu prošle tako, posebno tamo gdje je bilo žrtava, pisac je opisao svoj doživljaj rata naglasivši da ne postoje idealne ljudske priče i istine jer svaki čovjek pokušava svoja sjećanja pretvoriti u priču, a većina tih sjećanja su subjektivna i pitanje je da li su se stvarno dogodila.
Moderatora Ušumovića je zanimalo kako su reagirali čitatelji u Sloveniji na činjenicu da u knjizi uz originalni slovenski jezik postoji "mišung" bosanskog i ljubljanskog žargona.
- Moram priznati da je slovenska literatura i cijeli taj kulturni prostor prilično otvoren. Kad sam napisao knjigu "Čefuri raus!" bio sam spreman na napade u stilu "što nam to radiš od jezika", ali je tako moj stil u biti prepoznat kao nešto kvalitetno i dobrodošlo. Postoji ta mitska ideja o slovenskom jeziku koji je jedini vezivao i bio temelj slovenske nacije. I danas je aktualna teorija da je onaj tko govori slovenski jezik Slovenac, rekao je Vojnović.
Osjetljivi ljubavni roman
U kontekstu žanra, osim kroz povijesnu prizmu, na "Smokvu" se može gledati kao na osjetljivi ljubavni roman, ali ta percepcija je u domeni čitatelja.
- Nijemci su roman doživjeli u političkom kontekstu jer su bili upoznati sa situacijom koja se dogodila na ovim prostorima, dok ga je Italija doživjela na drugi način kroz Mediteran, obitelj, toplinu u vidu emocijalnog oduševljenja koji se meni iskreno više sviđa. Kod Nijemaca je više racionalan pristup, dok su ga Talijani prihvatili više kroz osjećaje i dušu. Činjenica je da u bilo koji prostor da uđe, roman se čita na drugačiji način. Nedavno je preveden na armenski jezik gdje su ga ljudi doživjeli kroz svoju sličnu priču očitovanu u genocidu, problemima sa teritorijem i granicama koje oni imaju, rekao je Vojnović o dojmovima čitatelja iz drugih država.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
