SA(N)JAM KNJIGE U ISTRI
Milan Rakovac: Novinarstvo nema više pet 'w', što je nekada bilo nezamislivo
(Snimio Manuel Angelini)
Karolina Ramqvist predstavila je na Sa(n)jmu svoju novu knjigu "Žena medvjed" uz Aljošu Pužara, a razgovor je prevodila kao i uvijek izvrsna Ivana Ostojčić.
Kako je objasnio u vrlo iscrpnom i nadahnutom uvodu Aljoša Pužar, godine 1542. mlada žena Marguerite de La Rocque prati svog skrbnika na jednoj od prvih francuskih kolonijalnih ekspedicija u Novi svijet. Nakon seksualnog skandala na brodu - a ne zna se je li je to bilo iz ljubavi i strasti ili je na to bila prisiljena, biva kažnjena i napuštena na nenaseljenom otoku u sjevernom Atlantiku. Tu proživljava teške trenutke uz divlje životinje u svakakvim vremenskim (ne)uvjetima, a ipak preživljavajući unatoč svim izgledima. Stoljećima kasnije, suvremena spisateljica nailazi na legendu o Ženi Medvjedu i postaje opsjednuta njome, neprestano razmišljajući o mraku, gladi, hladnoći i ženi s puškom odjevenoj u životinjsku kožu.
Pristupajući Marguerite na jedini način koji zna – pisanjem – autorica postaje svjesna vlastitog procesa pisanja: i kao štita od svijeta u kojem živi i kao načina razumijevanja toga svijeta.
- Autoričin život postupno se isprepliće s Margueriteinim, ona prepliće život književnoga lika s vlastitim iskustvom, autorica jukstaponira priču, to je u biti moderni roman u romanu, a napisan je i zahvaljujući istraživanjima o povijesti tih likova, kao i autoričinim vlastitim iskustvom, dakle književnom figurom koliko i plodom vlastite mašte. Iako nema brojnih odgovora, autorica u biti ne zna tko je Marguerite bila, no nastavlja to istraživanje i pisanje, ulazeći sve dublje u priču, tako da se dvije razine prožimaju i to postaje poput romana pletenice, kazao je Pužar.
Autorica je ispričala da je prije ove knjige napisala knjigu eseja, a da je u tome stvaralaštvu bila motivirana i Virginiom Woolf te nekim švedskim autoricama koje su joj bile nadahnuće.
- Nastojala sam uroniti u dubinu toga lika, te junakinje, pisanje je jako važno za mene, a osjećala sam da moram napisati tu knjigu, da ta priča čeka da bude ispričana, premda se već nekoliko autora na druge načine bavilo time. Trebala sam pisati scenarij za dugometražni film, no tada sam shvatila da to ipak mora biti knjiga, navela je.
Pužar je potom govorio i o ženskom pismu, o ženskoj književnosti, o njezinom (ne)postojanju te o kompliciranoj igri rodnih uloga, "slučaju" Elene Ferrante, raspravama, skandalima.
Spisateljica je navela da je takve priče nadahnjuju, da je pisanje neka vrsta otpora, ali i da je pisanje za nju život, te da je sa svakom knjigom to bilo drukčije.
- Moje pisanje je pokušaj da književnošću napravim štit, da se zaštitim i za uživanje u životu, a pisanje za mene je ujedno i misterij, zaključila je.
Očekivano, iznimno veliki interes publike izazvala je prezentacija knjige Miljenka Smoje, posebno dragog pulskoj publici, koju je priredio Boris Dežulović "Libret o našem malom portu", o čemu su, osim Dežulovića, govorili Milan Rakovac te Emir Imamović Pirke.
Iako knjiga fizički nije još došla do čitatelja - najavili su da je u završnoj fazi u tiskari i da će za koji dan biti gotova, sudeći po reakcijama publike tijekom promocije, imat će uspješan književni vijek.
Knjigu čine kronološki poredani Smojini novinski tekstovi, reportaže i fragmenti koje je pisao o svom "malom portu" Pisku i iz Piska kroz više desetljeća.
- Smoje je bio veliki novinar, koji je neprestano očijukao s literaturom, novinarski su mu tekstovi literatura, a reportaža je vrhunac novinarstva, dolazi vrijeme oslobođenja umjetnosti, kazao je Rakovac.
Boris Dežulović prisjetio se testamentalnog intervjua sa Smojom, gdje je pričao "o mistu na 45 kilometara od Splita".
- Smoje je došao u Pisak na dan kada je rođen Pupačić, sva su putovanja završavala u Pisku, a mene je sedamnaest godina nakon tog intervjua životni put odveo tamo i evo poveznice sa svime time. Pisak je važan za Smojino 20. stoljeće. Mi tamo odbijamo turiste, kako smo obranili Vruju, tako ćemo i sje... i turiste, kazao je Dežulović.
Ovdje se, za razliku od drugih mjesta gdje se priprema zimnica, priprema ljetnica.
- Najbliža trafika ili benzinska nalazi se na 15 kilometara, zato treba raditi ljetnicu, gdje ćeš ljeti s tim gužvama po cestama, kako ćeš ići nabavljati što ti je potrebno, kazao je Dežulović govoreći o tome aspektu življenja u Pisku. Naveo je da su to sličice iz Smojinih reportaža te da smo "svi mi likovi iz Smojinog Malog mista". Smojina su 'dica' kreativna.
Dakako, bilo je govora i o Feralu, o novinarstvu općenito, te o tome kako mladi novinari, pa čak i oni školovani, ne razumiju taj jezik, ta mjesta, da je jedan mladi novinar tražio gdje je to Peristil, a iz Splita je bio, komparirajući da je to kao da u Puli ne znaš gdje je Arena, što su Dežulović i Pirke vrlo zorno prikazali. "Sve je nas, zapravo, napisao Miljenko Smoje.
- Svi smo mi likovi iz Smojine palete, iz Smojinog Malog mista odnosno maloga porta", kazao je Dežulović. Svjetovi kao Smojin nestaju, zato smo kopajući po arhivama došli do tih podataka i uskoro ćete moći pročitati i tu knjigu, kazao je Dežulović.
- Novinarstvo nema više pet 'w', što je nekada bilo nezamislivo, toga sada nema više niti kod školovanih novinara, ako nisi na to odgovorio, nisi ništa napravio, rekao je Rakovac na što su Pirke i Dežulović dodali da se novinarstvo studira pet godina i da ZATO treba sadržavati odgovore na pet pitanja.
Uslijedilo je čitanje nekih, kako su ih nazvali, amarcord sličica. Ulomak iz knjige koji svjedoči o odlasku stanovite njemačke turistice, prpošne Erike iz Piska na kraju kišom naglo prekinute sezone 1974., oduševio je sve nazočne na kraju ove večeri posvećene "dalmatinskom Carlu Goldonijiu", kako ga je definirao Milan Rakovac.
Dežulović je na objasnio kako je prvotnu ideju o maloj seoskoj knjižici Piska pretvorio u "bildungsroman o 20. stoljeću dalmatinskog beznačajnog mjesta, koje je posebno samo po toj beznačajnosti i važno je za Smojino 20. stoljeće".
Svakog dana su na Sa(n)jmu brojni i raznoliki programi posvećeni djeci, pravi Monte Librić, uz čitanja, priča za laku noć, crtanje, interakciju te susrete s raznim književnicima.
Od ponedjeljka do petka održavaju se i lektire, koje nisu nipošto dosadne djeci, kada im književnici predstavljaju svoja djela na razne načine, zabavno, zanimljivo i maštovito. Osnovci su u Pop Lektiri učili o slovima i tekstu u slikovnici i stripu s dizajnerima i uvijek inspiriranim voditeljima Vjeranom i Viborom Juhasom. Emir Imamović Pirke ugostio je Antu Tomića i srednjoškolcima koji su došli na Pop Lektiru objasnio Kako se piše film, što je učenicima bilo vrlo zanimljivo i zabavno jer su takvi sadržaji predstavljeni na nenametljiv način, zabavno, inspirativno, gdje učenici postavljaju raznolika pitanja i gdje se vidi da postoji interes. Dakako, tradicionalni je program i večernji susret s Bakom Librić, odnosno Gordanom Trajković gdje se čitaju novije i starije priče uvijek u dobrom raspoloženju.
U Hop, kao i u Pop Lektiri, koje su zapravo prave male škole kreativnosti, ne uči iz udžbenika. Učitelji su autori, pisci, dizajneri, redatelji, umjetnici različitih profila.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
}
