Jedna od gošća 30. Sajma knjige u Istri je i prof. dr. Dubravka Stojanović, redovna profesorica na Odjelu za povijest Filozofskog fakulteta u Beogradu. Predaje opću suvremenu povijest, više puta je nagrađena, autorica je više povijesnih knjiga te autorica i koautorica devet monografija.

U ovom slučaju je posebno zanimljiva "Prošlost dolazi" koju će predstaviti u ponedjeljak u 18 sati, a u kojoj govori o povijesnom revizionizmu u srpskim udžbenicima. Tema je to, kao što se vidi iz našeg razgovora, koja prelazi granice jedne države i jednog vremena.

Promjene

Kada ste se odlučili pozabaviti temom "friziranja" povijesti u udžbenicima, je li postojao neki poseban trenutak?

- Bilo je to 1993. godine, kada su me pozvali iz beogradskog Centra za antiratna djelovanja jer su otkrili da je te školske godine došlo do dramatične promjene udžbenika raznih "identitetskih predmeta" (srpski jezik, zemljopis, povijest...). Oni su napravili projekt, mi smo analizirali te promjene i objavili prvu knjigu o tome. Tada se zainteresirao Institut Georg Eckert iz Braunschweiga, koji se bavi upravo analizom školskih udžbenika, pa su 1994. održali prvu konferenciju na kojoj su povjesničari iz svih republika bivše Jugoslavije analizirali kakve su se promjene dogodile. Hrvatska je udžbenike promijenila 1992., Srbija 1993., a BiH 1994. godine. Koji je bolji dokaz važnosti udžbenika povijesti za indoktrinaciju od ovih podataka, gdje zemlje usred rata, etničkog čišćenja, sankcija, zločina i bijede mijenjaju nastavu povijesti. To pokazuje koliko je to važno. Sljedećih godina projekt je pokrenut u Solunu, u Centru za demokraciju i pomirenje. Nazvan je "Zajednički povijesni projekt" (JHP) koji traje i danas, već 25 godina, čiji je najveći rezultat komparativna analiza udžbenika povijesti u regiji i zajedničke lektire koje obrađuju najteže i najbolnije teme zajedničke prošlosti.

Jeste li pratili stanje u drugim državama bivše Jugoslavije, primjerice u Hrvatskoj?

- Od prvog projekta u Braunschweigu uspoređujemo sve promjene u bivšoj Jugoslaviji, a od grčkog projekta proširili smo ga na cijelu jugoistočnu Europu pa smo uključili i Rumunjsku, Bugarsku, Tursku, Grčku i Cipar. Slične pojave se događaju posvuda, samo su one u Srbiji i Hrvatskoj bile najdramatičnije i najzanimljivije za analizu. Naravno, najopasnija je situacija u Bosni i Hercegovini, jer se tamo uče tri različite povijesti, gdje je sve to dovedeno do potpunog apsurda.

Koje se teme i povijesni događaji najviše reinterpretiraju i lažiraju, možete li navesti konkretne primjere?

- Sve što je zgodno i može poslužiti svrsi. A svrha je prikazati sebe kao nevinu žrtvu svih okolnih naroda, izazvati empatiju prema vlastitoj naciji, ali i stalni strah i tjeskobu. U takvoj atmosferi nacija je stalno spremna na svakakve ludosti koje političke elite smišljaju kako bi zadržale i održale svoju korumpiranu vlast. Dakle, Prvi svjetski rat je vrlo važan u Srbiji, jer narativ kaže "dali smo sve drugima, oslobodili ih imperija, napravili Jugoslaviju našom milijunskom žrtvom, pomogli im da prijeđu na stranu pobjednika, a onda su oni zabio nam nož u leđa". Drugi svjetski rat je svima najdraži, jer desnica na vlasti želi oprati biografije ideološki bliskih pokreta koji su bili kolaboracionisti u tom ratu, što više delegitimizirati partizane pobjednike i uništiti ideju Jugoslavije, a zločini među jugoslavenskim narodima idealni su za gradnju te paranoične slike prošlosti. U Hrvatskoj je Domovinski rat idealan, jer ima taj idealni narativni balans između žrtve Vukovara i pobjedničke Oluje, naravno zaboravljajući sve ono negativno što se dogodilo tijekom i nakon Oluje. U Srbiji se od Vučića narativ sve više usmjerava na srpske žrtve Oluje i Bitke na Košarama na Kosovu, dok se sve što se dogodilo prije tih događaja briše i zaboravlja. Dakle, radi se o brutalnom odabiru onoga što vam odgovara i odbacivanju onoga što vam ne odgovara.

Koje metode se pri tome koriste, postoje li npr. fotomontaža, jesu li događaji i izjave povijesnih osoba izmišljeni ili je metodologija malo perfidnija?

- Ima tu svega. I nije nimalo perfidno. Potpuno je otvoreno. U Srbiji su nakon pada Miloševića u udžbenicima od 2002. potpuno zamijenjena mjesta četnika i partizana, pa su ratni zločini pripisani partizanima, a za četnike je pisalo da su šamarali svoje protivnike! Četnička kolaboracija tada nije niti spominjana, da bi nakon pobune iduće godine ušla u udžbenike, ali se i potpuno opravdala kao najmudrije ratno rješenje! Ili, primjerice, dok se ranije pisalo o veličanstvenom dočeku srpske vojske u Zagrebu 1918. i masi svijeta koja ju je dočekala, nakon 2000. godine postavlja se montirana fotografija praznog Trga bana Jelačića i navodi da je Zagreb tom prilikom bio pust! Za Tita kažu da je bio zloglasni agent Kominterne, a za Dražu Mihailovića da je volio francusku književnost! Pa za koga biste bili kada vas lideri dva sukobljena pokreta tako predstavljaju?

Neke konkretne i aktualne primjere čini mi se da vidimo ovih dana, nakon tragedije na željezničkoj stanici u Novom Sadu? Odjednom to više nije nova nego "stara" nadstrešnica…

- Kao u školskim knjigama, ovo su izravne i glupe laži. Jer na svim slikama se vidi da je promijenjena nadstrešnica, kako svi govore na dva (!) otvaranja te stanice. To pokazuje svu bahatost vlasti, jer ih nije ni briga da te laži imaju ikakvo pokriće. To je jedino čega se svi sjećaju i mogu usporediti, a kada je povijest u pitanju, tu je puno kompliciranije. Zato što tu laž predstavljaju kao nevjerojatno znanstveno otkriće za koje nam komunisti, Jugoslavija ili neki treći neprijatelji nisu dali do znanja. Zato to i zovemo "provala u povijest", jer se još 80-ih počelo prikazivati kao da tek sada možemo otkriti što se stvarno dogodilo. Ljudi lako nasjednu na to i onda halapljivo čitaju te lažne feljtone i koješta gdje se "otkriva prava povijest". Nabijen je jakim emocijama i njime su elite stvorile psihološku podlogu za ratove.

Povijest piše sadašnjost

Što se događa s onima koji ukazuju na neistine, primjerice s vama?

- Optužbe za izdaju i zastrašujući napadi u tabloidima. Naravno da je grozno kad si na naslovnici tabloida, ali još je gore što se na to naviknemo i više se ne tresemo. To je bolesno stanje. Oni to ne mogu podnijeti jer uništava temelje na kojima počivaju. Povijest je, nažalost, puno čvršći temelj od bilo koje ideologije. Jer nacionalizam je njihova ideologija, a manipulacija poviješću je u korijenu nacionalizma. Tom manipulacijom postižete sve - proizvodite neprijatelje od kojih živi nacionalizam, dižete ponos nacije, ali i samosažaljenje za sve nevine žrtve... Takav koktel ne samo da je otrovan za vlastitu naciju, nego je i smrtonosan za one oko vas.

Koliko ta manipulacija općenito utječe na učenike u školama, koliko su oni zainteresirani za te stvari?

- Uvijek ponavljam da je jedina nada da učenike to uopće ne zanima i da niti ne uče povijest. A i ako ga uče, uče ga napamet, pa će ga brzo zaboraviti. To je sarkazam, naravno, ali ono što mislim da ostaje u njihovim glavama je ta osnovna poruka identiteta o "našem mjestu u svijetu", da tako kažem, "našoj sudbini". Zato što se povijest predstavlja kao sudbina, o njoj se tako govori. To se tobože ponavlja, vraća, odlazi negdje i opet dolazi... Prikazana je ili kao okultna pojava ili kao neka prirodna pojava, poput kiše na primjer, koja dolazi, širi se, prolazi... Kao da ima neku volju sama od sebe i ne ovisi o odlukama vrlo određenih ljudi. To je vrlo opasno, jer ukida načelo odgovornosti onih koji su te odluke donosili. Što će jadni? Morali su, Povijest im je došla na vrata!

Kakva je korist vladajućima od takvog prekrajanja?

- Postoje različite razine. Neki od političara koriste to svakodnevno. Primjerice, gradonačelnik Beograda Šapić stalno manipulira poviješću umjesto da se bavi gradom koji propada. Njegovi govori su o premještanju Titova groba ili postavljanju spomenika Draži Mihailoviću. Ili o tome da će propale autobuse javnog prijevoza obojiti u Nemanjino plavo umjesto u komunističko crveno... Ali postoje dublje razine, pa im je jako bitno da operu četničke biografije jer to je njihova ideologija, pa je potrebno ukloniti sve što je neugodno. A ovdje je gotovo sve neugodno.

Mislite li da bi bilo drugačije da je netko drugi na vlasti u Srbiji, da bi udžbenici povijesti bili objektivniji? Uostalom, kaže se da povijest pišu pobjednici ?

- Ali ovo samo pokazuje koliko je to netočno! Naprotiv, ispada da povijest piše sadašnjost, odnosno sadašnji pobjednici. Jer u Drugom svjetskom ratu partizani su pobijedili, ali danas su u Srbiji poraženi od onih snaga koje su taj rat izgubile. Naravno, poviješću se uvijek manipulira, ali pitanje je kako i koliko? Ovo što se ovdje radilo zadnjih tridesetak godina masakr je prošlosti, jer trebalo je učiniti nemoguće. Trebalo je uništiti ideju jugoslavenstva koja ima tradiciju još od 19. stoljeća. Na tome se već dugo sustavno radi i zato je bilo potrebno "intervenirati" vojničkim žargonom – u dubinu i širinu.

Kakvo je stanje na fakultetima koji obrazuju buduće diplomirane povjesničare ? Ima li malo više slobode?

- Tamo ima slobode, naravno. Mi smo na Odjelu politički jako različiti, ali se ipak držimo pravila svoje struke, a na studentima je da izaberu kojoj su školi najbliži. Jako sam zadovoljna jer najbolji studenti generacije dolaze na magisterije i doktorate našeg Odsjeka za opću suvremenu povijest. To svake godine daje nadu i motivaciju.

Kako se danas u Srbiji gleda na 5. oktobar 2000. i svrgavanje Miloševića?

- Današnje vlasti često kažu da je to bio najstrašniji događaj, jer su oni tada pali. Rehabilitirali su sve, a Miloševićeve ideje i način vladavine su i dalje tu, netaknute. Ostalo je samo rehabilitirati samog Miloševića ili pustiti iz zatvora Đinđićeve ubojice...

Što mislite da će se pisati za 20 ili 30 godina, što će učenici u školama u Srbiji učiti, o ovom razdoblju i onome što se sada događa u vašoj zemlji?

- Ovisi tko će tada biti na vlasti! Međutim, velika skupina povjesničara desetljećima se bori za poučavanje povijesti na višeperspektivan način, kako bi učenicima pokazali kako se iste činjenice vide drugačije ovisno o tome gdje ih gledate, bili to različiti nacionalni narativi ili oni unutar društava. Na taj bi način učenici naučili koliko je bavljenje poviješću komplicirano, naučili bi provjeravati dokaze, ne nasjedati na prve teorije zavjere, kritički razmišljati, shvatili bi da je rasprava o povijesti slobodna, a ne dogma. I, što je danas posebno važno, naučili bi "povijesnu pismenost", koja bi bila temelj za medijsku pismenost i snalaženje u vremenu dezinformacija. No, za sada ne daju povijest iz čvrstih i sigurnih nacionalističkih ruku, a pogotovo ne daju raspravu o njoj. To je građanska religija!

Najljepše razdoblje

Što mislite da će se za 20 ili 30 godina pisati, što će učenici u školama u Srbiji učiti, o ovom razdoblju i ovome što se sada događa u vašoj zemlji?

- Taj je narativ nastao dok je trajalo NATO bombardiranje. Pa se priča da su nasilne zapadne zemlje, bez ikakve zakonske osnove, oduzele Srbiji tu teritoriju. To isključuje slučaj Kosova iz prethodna tri rata koje je Srbija vodila, kao da ih nikada nije bilo. A odgovornost se prebacuje na NATO, točnije u ideološkom smislu na Zapad. Tako da dođe politički idealno.

Ipak, takva Srbija je na putu da, koračić po koračić, dođe do praga Europske unije. Mislite li da će se tada stvari promijeniti ?

- Vjerujem da hoće. Ako ništa drugo, postoji tužiteljstvo za organizirani kriminal, koje vi u Hrvatskoj jako dobro poznajete. To je već ogromna stvar. Nažalost, mnogi ljudi iz Hrvatske mi kažu da im je najljepše razdoblje u životu bilo razdoblje ulaska u EU, kada su morali ispuniti razne zahtjeve. A otkad je Hrvatska postala članica, sve se polako vraća na staro. No, sigurno je da je EU prije svega mirovni projekt i da u takvoj zajednici maštarije o promjenama granica postaju bespredmetne. I to bi bila temeljna promjena.

Povezane vijesti

• Otok-Geto-Azil: Najaktualnija tema koju je Sajam ikada imao
• Pula čita na javnim mjestima
• Svijet je utonuo u goli materijalizam i prostaštvo