Na Maloj sceni predstavu "Sjajne stvari" odigrao Filip Križan

(Promo)

Prepuno gledalište Male scene Istarskog narodnog kazališta dočekalo je i ovacijama ispratilo Filipa Križana, inače rođenog Fažanca, koji je izveo predstavu "Sjajne stvari" Duncana McMillana u režiji Matka Raguža i produkciji zagrebačkog Teatra Exit.

Lako je bilo Križanu šarmirati i zavesti publiku, koju je uključio u predstavu, iako je tema bila malo teška, mračna. Riječ je naime, o suicidu, samoubojstvu, no "Sjajne stvari" primjer su onog kreativnog žalca koji zna kako i gdje treba ubosti da zaboli, ali ne previše. Jer ovo boli, "Sjajne stvari" su vrlo emotivne no na svu sreću Križan i Raguž znaju kako ispričati priču a da se ona ne raspadne od patetike ili ostane bez ikakvog efekta. Protagonist počinje priču kao 7-godišnji dječak kojemu je majka završila u bolnici jer je učinila "nešto glupo", pa naš junak počinje zapisivati razloge za sreću i tako ih zapisuje, prvu, drugu, stotu, tisućitu, stotisućitu… Kako odrasta mijenjaju mu se prioriteti, pogotovo kada upozna ljubav svog života, no situacija s majkom ga i dalje kopka, bori se s osjećajem krivnje iako za to nema razloga.

Iza ovog projekta stoji Matko Raguž, čovjek koji je uvijek znao što radi i zašto se prihvaća režije pojedinog teksta. Ima tu cinizma prisutnog valjda u svim predstavama Teatra Exit, i njima svojstvene energije koju svaki njihov glumac ili glumac moraju imati, a Križan je itekako ima, bilo da se iz depresije uzdiže humorom ili povremeno potone u tugu. Kada treba biti emotivan, on pokazuje emocije, a kada treba pokazati životni optimizam, mladi glumac je opet tu, spreman poput generala koji ide u bitku.

- Savjet za svakoga tko je pomišljao na samoubojstvo - nemoj!, poručuje glavni lik. Vrlo jednostavno, iako razlozi koji nekoga dovedu do ruba emotivne i fizičke provalije nikad nisu jednostavni. Zato glavni lik sreću i spas traži u malim stvarima, pjesmama ili događajima i to mu ponekad služi da se suoči sa stvarnošću, dok mu ponekad služi kao neko psihološko mjesto za bijeg. Nemamo li svi jedno takvo utočište? Zanimljivo je pritom koliku važnost u toj njegovoj borbi s vlastitim demonima ima upravo glazba.

Križan kao protagonist djeluje vrlo motivirano da ovu priču ispriča i zato mu je važna suradnja s publikom. On želi da ga slušaju, želi da ga netko sluša, iako uvijek zna što bi točno rekao, tako da se predstava pretvara u psihodramu. Ima logike. Glavni lik, glumac u koži drugog lika se ispovijeda, ali publika mu vjeruje. Možda zato što se to od nje očekuje, ali zapravo je više razlog što je tekst dobar, režija majstorska a Križan uvjerljiv. Usput ima i takvo lice da mu želite vjerovati jer djeluje obično, a opet nekako pouzdano. I pritom se dobro snalazi kada se publika koju angažira na pozornici ne drži njegove šprance. Ovo je predstava koja ima svoj cilj i do njega će doći, i neće dati pesimizmu da pobijedi. To nije opcija.