"zidovi pamte"
Eric Ušić: "Moja nona nikad nije govorila 'rimorchio', nego 'la prikolica'. Taj jedinstveni italo-hrvatski hibrid pokušavamo prenijeti i u film"
Eric Ušić (Snimila Doris Blašković)
Objavom prve knjige, "Zidovi pamte - Vizualna etnografija političkih grafita iz Drugog svjetskog rata i poraća u Istri"", konačno je došlo i do šireg medijskog interesa za radom Erica Ušića. Ovaj je rođeni Vodnjanac o svom istraživanju grafita već puno toga rekao, pa smo, uz kavu i razgovor uživo, pokušali izbjeći epistolarnu monotoniju pismenih intervjua i zaobići one otkud-ti-inspiracija šablone na koje je odgovorio već toliko puta.
Ušić je doktorirao na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, a autor je i znanstvenih članaka, eseja, likovnih kritika i prijevoda s talijanskog na hrvatski jezik. Svoju je knjigu, izdanu u nakladništvu Srednje Europe, premijerno predstavio na Sajmu knjiga u Istri. Također je jedan od organizatora Vodnjan film festivala u Fažani film festivala (VFFuFFF), a uz ekipu Novog vodnjanskog filmskog vala koautor je dva igrana filma: "The Girl in the Blue Dress" (2021.) i "La Predstava" (2022.). Snimanje njihovog trećeg, i prvog dugometražnog filma, "Kad je Bog z Crikve Zaša", upravo je u tijeku.
U tvom radu i stvaranju može se osjetiti određena dualnost – s jedne je strane Eric Ušić koji radi istraživanja, piše akademske članke i knjige, a s druge nekadašnji glazbenik, a danas scenarist i režiser filmova s pregršt humora i kritike često usmjerene upravo na akademsku i kulturnu uštogljenost. Način na koji NVFV radi filmove pun je ad-hoc inspiracije, spontanosti i snalažljivosti. Kako održavaš balans između ta dva pola? Mogu li one koegzistirati, ili je sukob između "ozbiljnog" akademskog rada i "slobodnije", "ležernije" umjetnosti neizbježan?
Ponekad mi se čini da su te dvije strane istovremeno u nekoj koliziji, ali da se isto tako nadopunjuju. Jedna mi daje ono što druga nema. Tako da od svake dobivam nešto, a osobno i jesam podijeljen na ta dva pola. Na stranu koja zahtijeva rigorozniju metodu rada i ima donekle zadanu logiku, i na neku, recimo to tako, umjetničku, koja se više oslanja na spontanost, feeling i intuiciju. I ne bih rekao da je ona ležernija, jer ispada da je nešto neozbiljno, a nije.
U mnogim slučajevima je ozbiljnija od akademske. Rekao bih da ima manju objektivnu uokvirenost, sam način rada malo je fleksibilniji. Znanstveni rad zahtijeva temeljitu argumentaciju i objašnjenje, referentni okvir unutar kojeg se krećeš. Drugi je dio slobodniji u obradi i izrazu. Ova akademska, znanstvena strana mi je novija. Dosta sam rano ušao u glazbu, u hip-hop, i uvijek imao neku tendenciju za oblikovanjem nečega, osobito teksta. I u jednom trenutku je to oblikovanje teksta, s obzirom na studiranje i znatiželju, poprimilo malo strukturiraniji oblik.
Generalno, životu uvijek pristupam kroz neku autoironiju i sarkazam. Tako da mi ova druga strana, prije glazba, a u zadnje vrijeme filmski izraz, omogućava da se ne shvaćam preozbiljno u znanstvenom i akademskom điru. I to mi je, na neki način, olakšanje.
Uspijevaš li zadržati svaku stranu u svojoj sferi djelovanja, ili ponekad dođe i do njihove interakcije? U smislu, poželiš li ubaciti ponešto humora u kakav znanstveni članak, ili ponešto akademske teorije u film?
Mislim da jedno i drugo za sad dobro surađuju. Čini mi se da sam nekako uspio odvajati te dvije stvari u različitim procesima. A ponekad i dođe do interakcije, kad treba. U filmu mogu izraziti i neke svoje stavove i iskustva iz akademskog đira, dok taj neki humoristični, ironijski dio mogu primjenjivati u prezentacijama jer se u toj formi to i može. A u tekstovima zavisi o temi i o tome gdje pišem. U znanstvenom radu nema toliko prostora za to, ali izuzetno cijenim ljude koji to primjenjuju u svojim radovima.
Mislim da osobno još nisam došao do te razine, do te vrste pismenosti i elokventnosti koja bi dopustila nekom subjektivnijem sebi da progovori na taj način. Iskustvo iz drugog polja, filma i glazbe, mi svakako omogućava da uočim neke nijanse koje ne bih uočio da nisam u tome. Tako da sve u svemu mislim da se nadopunjavaju, ali su nekad u sukobu. Nedavno smo, recimo, intenzivno snimali film po cijele dane, a istovremeno sam dovršavao knjigu. Bilo je naporno ali, kako se kaže, 'ti volevi la bicicleta, adeso pedala'.
I onda se sjetiš da moraš pobrat i ulike.
A da, još i to. Tako da sam ponekad podijeljen između dvije, a ponekad i tri stvari. Ponekad se udubim u jedno i odjednom imam osjećaj da propuštam ovo drugo, teško je ponekad sve to uskladiti, ali evo, pokušavam.
Da odemo do nekih krajnjih, idealnih granica, misliš da bi mogao biti režiser i profesor na faksu?
Crvena zvijezda na zidu u Balama (Snimio Eric Ušić)
Mislim da bih mogao, bar dok imam force i volje. Mislim da me trenutno zanima više pisanje scenarija, i mislim da bi to moglo funkcionirati, iako je teško govoriti iz neke prekarne pozicije, gdje skačeš s posla na posao.
Kad smo već kod posla, dobio si postdoktorsku poziciju na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
Da, u sklopu projekta Mempop, koji podržava Hrvatska zaklada za znanost. Projekt istražuje odnose kulture sjećanja i popularne kulture, odnosno kako se reprezentacije prošlosti manifestiraju u filmovima, grafitima, muralima, glazbi, filmskim festivalima. Istraživat ću, sudjelovati u aktivnostima projekta i pomagati na faksu. A to mi sa sobom, nadam se, nosi i određenu stabilnost, bar na neko vrijeme.
Već si se uvelike raspričao o knjizi, pa te ne bih previše gnjavio o tome. Ipak mi reci, jesi li zadovoljan kako je sve prošlo? Kakav je feeling dobiti svoju prvu knjigu u ruke?
Čekao sam tu objavu knjige da bih zaokružio jednu priču koja traje negdje od 2018., i to je bilo potrebno. Jedno je doktorirati i zaokružiti institucionalnu priču te dobiti taj papir, a drugo je imati javnu prezentaciju svog istraživanja u formi koja će biti dostupna široj publici.
I mislim da je sada, s objavom knjige i prezentacijom, priča zaokružena. Jako sam zadovoljan kako je to prošlo. Interes za temu i dalje postoji, imam predavanje u Rovinju 30. siječnja, sljedeći mjesec u Momjanu, u aprilu u Pazinu... Ljudi zovu, zanima ih, što je pozitivno. Pojavljuje se i veći medijski interes za temu partizanskih i poslijeratnih grafita, što mi je drago jer mi je otpočetka prioritet istaktnuti važnost ovih grafita. Mogući krajnji cilj bio bi poduzeti nešto u smislu njihove prezervacije ili barem valorizacije kao povijesno-etnografskog materijala koji zaslužuje dokumentiranje i vrednovanje.
Možeš li reći da si knjigom i tom širom medijskom zainteresiranošću osjetio veće zadovoljstvo nego sa samim doktoratom, ili su te dvije stvari ipak neusporedive?
Pa svakako, uvijek mi je prioritet bio doći do šire publike, više nego do same akademske zajednice, koja zna biti dosta autistična. Već sam pri pisanju doktorata pokušao prilagoditi sadržaj, odnosno htio da tekst bude propusniji, nešto manje opterećen akademskim žargonom. Nadam se da je taj dio ok, pogotovo povijesna priča, koja je ljudima, čini mi se, zanimljivija. Jer nije mi bilo u interesu da se istraživanje zadrži samo u akademskom điru, gdje će ga ljudi vrednovati, ali što nakon toga? Od početka sam razmišljao o tome da ljudima dam nešto kroz knjigu, fotografije ili javna predavanja. Sad to nekako kreće u obliku mini turneje po Istri.
Osobno mi više znači održati predavanje u nekom mjestu na sjeveru Istre nego prezentirati, nemam pojma, na nekoj konferenciji u Madridu pred dvadesetak ljudi iz akademskog đira, od kojih pola tipka nešto na laptopu i čeka svoj red. Iako i to zna imati svoje prednosti, ako nekada dođe do zanimljive diskusije i konkretnih komentara, želja mi je s ovom temom prvenstveno komunicirati s ljudima iz zajednice u kojoj živim. Važno mi je govoriti o toj baštini jer vjerujem da je vrijedna pažnje.
Reakcije su do sada bile pozitivne, što me veseli. Već na terenu, dok sam obilazio i dokumentirao, ljudi su dobro prihvatili rad. O tome sam pisao u knjizi, u posljednjem poglavlju, gdje se oslanjam na svoje dnevnike s terena. Ljudi su često bili iznenađeni i zabavljeni time što netko dokumentira grafite na njihovim kućama. Te interakcije bile su mi posebno važne jer su pokazale kako moj rad valjda i ima nekog smisla izvan akademskog okvira.
Nedavno je tvoje istraživanje prezentirano u Beogradu.
U Beogradu sam održao predavanje o istarskim grafitima u Muzeju istorije Jugoslavije povodom otvaranja izložbene intervencije u okviru stalnog postava muzeja. Prezentirali smo istarske grafite iz rata, i poslijeratnu situaciju u Istri, 1945. i 1946. godine, kad je dolazila Međusaveznička komisija za razgraničenje. Surađivao sam s kustosicama Simonom Ognjenović i Marijom Đorgović. Sve je počelo unazad par godina kada su iz muzeja izrazile želju za otkupom fotografija grafita koje sam skupljao tijekom istraživanja, pa je sad dio materijala pohranjen u njihovom muzejskom fondu, što mi je posebno drago.
Zanimljiva je činjenica da je interes za nečim takvim najprije došao izvana, dok ovdje, lokalno i regionalno, baš i nije. Izložba je koncipirana kao intervencija u jednom prostoru, jako dobro strukturirana i osmišljena, a napravljen je i svojevrsni uradi-sam katalog gdje posjetitelji mogu birati različite fotografije grafita i ponijeti ih kući u obliku kartolina. Drago mi je ne samo zbog svog rada, nego i samih ljudi koji su pisali te grafite, mislim da bi bili sretni da su tamo završili. Osim fotografija, tu su i transkripti intervjua koje sam imao s ljudima koji su pisali grafite, tako da se i oni mogu pročitati.
Koji je, po tebi, razlog tom slabijem institucionalnom interesu na lokalnoj razini?
Do sada sam surađivao s Muzejem Grada Pazina, s njima sam imao odličnu suradnju. S Etnografskim muzejem Istre smo objavili i fotomonografiju na tu temu. Tako da je do nekog oblika suradnje i došlo. A u širem smislu, iskreno, nemam pojma, možda se grafiti još uvijek uzimaju zdravo za gotovo, ne percipiraju kao povijesno i etnografski vrijedan materijal. Pomalo me začudilo da nije došlo do veće institucionalne želje za arhiviranjem materijala, jer smatram da je to autentična i originalna baština koju nitko nema u toj količini i u toj formi i da je treba nekako očuvati. A možda je problem bio i u meni, što nisam išao kucati od vrata do vrata i nuditi taj materijal, iako smatram da je dosta institucija bilo upoznato s tim da radim istraživanje. Sve to, naravno, ne znači da nisam otvoren za takav oblik suradnje, zapravo bih i volio da do nje dođe upravo na lokalnoj i regionalnoj razini.
Interes medija ipak postoji.
Interes medija postoji, da, a tome u prilog ide i ovaj intervju. S tim da je, do objave knjige, i on bio ograničen na lokalne medije, barem tu kod nas. Uz Glas Istre, razgovarao sam još s Istrom 24 i Istrainom te gostovao na Radio Rojcu. S druge strane, što je također zanimljivo, i prije objave knjige sam u Sloveniji imao reportažu za nacionalnu televiziju, za talijanske novine Il Piccolo i za talijanski Radio Rai. Nakon objave knjige od hrvatskih su mi se medija javili Jutarnji list, 24 sata i drugi.
Vratimo se još malo na Srbiju. Dok si tamo gostovao, svjedočio si i studentskim prosvjedima?
Da, igrom slučaja sam se našao u Beogradu kad se organizirao onaj veliki prosvjed na Slaviji. To je, ako se ne varam, bilo 22. prosinca. Mogu reći da sam bio fasciniran količinom ljudi. Ali najviša me impresioniralo tih 15 minuta tišine. Toliko ljudi, i svi šute. To mi je nekako baš ostalo urezano. Osjećalo se da su ljudi angažirani i organizirani, i to na dnevnoj bazi. Mislim da me kod toga najviše pozitivno iznenađuje da se prosvjedi sve više pojačavaju, iako bi se možda moglo očekivati da će se postepeno stišati prolaskom vremena. U međuvremenu su se tu uključili advokati, suci, radništvo, već imamo generalni štrajk. Širi se.
Misliš li da svjedočimo svojevrsnoj revoluciji i da bi moglo doći do smjenjivanja Vučića? Ili je jednostavno previše ukorijenjen na poziciji moći?
Tu govorimo o režimu, o autokratskom sistemu, koji se razvijao duži niz godina, koji ima poprilično čvrstu strukturu i poziciju moći. Jako je puno ljudi tu umreženo i uključeno u njegovo funkcioniranje i postojanje. Ne znam može li toliko oslabjeti u kratkom roku, no u svakom slučaju pokazuje određene znakove slabosti, dok protestni pokret jača. Tako da, mislim da je radikalniji obrat moguć.
Što se ranije baš i nije događalo.
Da. Pa se sad izvlače strani agenti. Dok smo bili tamo, u šali sam rekao da ćemo završiti u novinama ako nas legitimiraju na ulici. Neki lik iz Hrvatske koji predaje o komunističkim grafitima u Beogradu, u Muzeju Jugoslavije, potencijal je tu (smijeh, op.n.). I nakon pet dana se dogodilo ono sa studentima iz Zagreba. Nisam mislio da je to moguće. Na kraju se dogodi da je realnost uvijek luđa od fikcije, da humor kaska za cinizmom režima. Sve postaje nekakav tragični apsurd i iznenadi te do kud sve to može otići.
Imam tamo prijatelje koji mi govore da je situacija abnormalna. Od fiktivnih glasača do potkupljivanja i zastrašivanja. Čini mi se da sad najavljuju pro Vučićevu i pro SNS-ovsku mobilizaciju. Uz to, svako malo čujemo o nekom novom nasilnom činu, o autu koji je ozlijedio neku studenticu, uletio među prosvjednike. A sad ide ta kontra, i to je potencijalno opasno. Neka vrsta paravojske, nekakvi 'lojalisti', a to podsjeća na oblik fašizma koji djeluje uvijek na isti način, kao vaninstitucionalno, ali uz podršku vlasti.
Osobno nisi doživio neke neugodnosti? Dobio bočice s rakijom i natpis 'dragi "doktorant"' na izlasku iz zemlje?
Ne, sve što sam ponio kući sam i kupio. Šteta, jer Srbi imaju dobru rakiju.
Ajmo malo na skroz drugu bandu. U razgovoru koji je kolega Angeleski vodio s tobom i braćom Morosin dotakli ste se teme talijanskog i bilingvizma, o kojoj i sam često razmišljam. Koliko misliš da nas je ta dvojezičnost formirala?
Mislim da nas je, možda više nego isključivo sama dvojezičnost, formirala šira bikulturalnost. Primali smo različite inpute, recimo to tako, oblike znanja, tradicije. Čitali smo i talijansku i hrvatsku lektiru, talijansku i hrvatsku povijest, i nijedna nije imala neku prednost pred drugom. A jezično bogatstvo je tu vrlo važno, omogućava ti da čitaš stvarnost na neki višeslojniji način, širi horizonte, da kažem to ovako patetično. Imaš duplu poziciju, nisi skroz ni tu, a ni tamo, nisi oblikovan i ukalupljen u samo jedan kontekst, nego ti je stvarnost fluidnija. Tu se eventualno razvija i neka skepsa, distanciranost, prema jednom i prema drugom, bar je kod mene bilo tako.
Premda ću to nerado priznati, čini mi se da talijanski na ovim prostorima polako umire. Sve ga manje ljudi priča, sve je manje učenika u talijanskim školama.
Kompleksna priča. Mislim da je to djelomično i efekt prolaska vremena, povijesnih procesa, teško je održavati na životu jedan jezik kad smo toliko okruženi i prožeti drugim jezikom ili jezicima. Cijenim pokušaje da se talijanski jezik održava u javnom prostoru, osim kada su takvi napori umjetni, što može stvoriti kontraefekt. A bilo bi šteta izgubiti ga, ne iz nekakvih nacionalističkih razloga, nego povijesnih i kulturoloških. A na kraju dana, zašto ne znati dva jezika, ako je to moguće?
U vezi toga da ljudi manje pričaju talijanski, možda bi organizacija drugačijeg tipa programa po raznim Circolima mogla privući malo širu publiku, pogotovo mlađe ljude. Mislim da Zajednica Talijana u Puli radi ok stvari po tom pitanju, da se dobro otvara, od Librića, glazbenih evenata, prikaza klasičnih talijanskih filmova, pa i same činjenice da ljudi tamo odlaze svakodnevno na kafe. Pulski Circolo je tako neizbježno i upisan u mapu grada i živi s gradom, tamo ljudi komuniciraju i kako tako ulaze u neki oblik interakcije s talijanskim.
Tako da, ne bi bilo loše malo izaći iz okvira folklora i tradicije. To je sve ok, ali mislim da nije dovoljno gledati samo i stalno unazad, nego treba malo gledat i oko sebe. S druge strane, ni to nije jednostavno, s obzirom na državne i institucionalne okvire koji nacionalne manjine tako reći svode na puko konzerviranje samih sebe, na svojevrsno balzamiranje. A ako se to internalizira i uzima zdravo za gotovo, mislim da nije produktivno. Možda tu dolazi i do šumova u međugeneracijskom prijenosu, možda bi mlađe generacije talijanske zajednice mogle uvesti malo svježine i dinamike u sve to.
U Istri često komuniciramo i nekom mješavinom talijanskog i hrvatskog, govor koji se često može čuti i u vašim filmovima.
Meni je žao što se taj italo-hrvatski hibrid ne cijeni malo više. Po meni je to najautentičniji izraz koji Istra ima. Taj govor gdje se miješaju riječi i idiomi s obje strane. Ne znam, moja nona nikad nije rekla ‘rimorchio’, nego uvijek ‘la prikolica’. To je skoro pa postala talijanska riječ. Ili, recimo, ‘la uputnica’, ili 'son andà in bolovanje'. Takvi momenti su po meni stvarno jedinstveni u ovim našim pograničnim krajevima. Sad, dijalekt kao dijalekt – istroveneto, recimo – pokriva malo veće područje i ima razne lokalne varijacije, slično kao i čakavica.
Ali taj hibrid, taj miks, to je ono što bi se po meni trebalo detaljnije proučavati i bilježiti. Nisam siguran je li ga netko detaljno istraživao, možda i jest, ja sam u tom pogledu neuk, ali po meni je to najzanimljiviji i najautentičniji aspekt istarske dvojezičnosti. Kad jedan priča hrvatski, drugi talijanski, pa si međusobno posuđuju i prilagođavaju riječi, izmišljaju neke nove formulacije i hibride. I svi se razumiju. To, na kraju krajeva, mi pokušavamo prenijeti i u naše filmove, jer to je ono što čujemo kad sjednemo na kafe u Vodnjanu ili u Rovinju, na markatu ili u Circolu.
I eto nas na temi novog filma. Prva je faza, ona intenzivnog snimanja, gotova, ali potrebno je nadosnimavanje. Kako uskladiti toliki broj ljudi koji su tu isključivo zbog dobre volje, pronaći termin koji će odgovarati svima?
Skoro sav posao oko ovog filma rađen je volonterski i na prijateljskoj bazi. Zbog toga je teško od nekoga tražiti da maksimalno daje svoje vrijeme, volju i trud za projekt. Ali, sad mi se čini da su ljudi nekako zagrizli, spremni su i gušt im je sudjelovati. Ipak, ne želiš ih tlačiti previše, pa na kraju uzmeš veći dio posla na sebe, što je i normalno, jer je naš projekt. Istovremeno želimo da se svi osjećaju kao dio projekta, pa primamo sugestije, prilagođavamo i usklađujemo koliko god možemo. Nadam se da uspijevamo. Što se tiče dosnimavanja, mislim da bi to ovoga puta trebalo biti u dosta manjem opsegu. Pokušavamo ciljati na period kada su ljudi slobodni, kao što su uskršnji praznici, i ciljamo vikende kako bi svi mogli sudjelovati. Prilagođavamo se i svojim potrebama, ali pogotovo mogućnostima drugih.
Pohvalno je i to što će u filmu Istra napokon zaista biti Istra. Puno je tu autentičnih lokacija. S obzirom na to da je film ambijentiran u Renesansi, vjerujem da izbor nije bio nimalo lak. Koliko je teško pronaći mjesto gdje možeš nešto snimiti bez previše intervencija u prostoru?
Evo, na primjer tu je došlo do interakcije akademskog i filmskog. Terenski rad koji sam provodio po Istri u sklopu istraživanja grafita, dok sam obilazio razna sela, gradove i mjesta, paralelno je funkcionirao i kao neka vrsta spontanog istraživanja lokacija za snimanje. Pogotovo za prva dva filma, "The Girl In The Blue Dress" i "La Predstava", ali i za treći. I nije bilo lako. Naš budžet za novi film je bio minimalan, a snimali smo film koji je ambijentiran u 16. stoljeću. Pronaći adekvatnu lokaciju koja ne zahtijeva velike scenografske intervencije je bilo jako izazovno.
Tražiš nekakav srednjovjekovni ili renesansni trg, a oko tebe PVC stolarija, klime, kablovi, stupovi i slično. Primjećivao sam sulude arhitektonske intervencije i urbanistička rješenja – od osobnih intervencija ljudi koji tamo žive, do totalnih propusta lokalnih vlasti. A kad tražiš lokaciju za film, tek tada shvatiš koliko je krajolik zagađen raznim elementima koji strše. Naravno, mnogi moraju i biti tamo jer omogućavaju normalno funkcioniranje života, ali to za snimanje smeta. Većinu toga u svakodnevici ne primijetiš jer ih uzimaš zdravo za gotovo. Zato je korisno ponekad izmjestiti perspektivu i vidjeti stvari koje prije nisi vidio.
Koji su se novi izazovi pojavili u odnosu na, recimo, snimanje La Predstave?
Izazovi koji su se pojavili sada, a kojih nije bilo kod La Predstave, svakako su veća produkcija i sama veličina filma. Projekt zahtijeva puno više vremena, opreme i ljudstva za realizaciju, što je značajan skok u odnosu na prijašnji film. To uvodi nove dinamike, zahtjeve i pozicije, pa smo se morali prilagoditi. Navikli smo raditi kreativno i impulzivno, po nekom osjećaju i ad hoc inspiraciji, što je super, ali bilo je izazovno to uskladiti s određenom razinom strukturiranosti. Nismo htjeli da taj okvir uguši kreativni moment i inspiraciju, jer bi se time izgubile neke važne nijanse.
U filmu je, dakle, između strukturiranosti i spontanosti ipak pobijedila potonja.
Da, mislim da su na kraju pobijedili kreativnost i spontanost, ali je trebalo balansirati. Ta nekakva tenzija između zanatske strukturiranosti i gerilskog "luđaštva" je uvijek prisutna, jednostavno smo takvi, ali evo, ovaj put smo probali biti u tom balansu, korak po korak - ponekad glavom kroz zid, ali i s određenom strukturom. Taj balans nije uvijek jednostavno postići.
Jesu li i očekivanja sada veća?
Pa pretpostavljam da jesu, iako ja to ne doživljavam svjesno. Mislim da nam je jedino očekivanje da se film svidi najprije nama, a onda i onima koji ga budu gledali. Nemamo megalomanske ambicije, nitko iz naše ekipe to ne radi iz tih razloga. Iz iskustva znam da ono što je nama bilo okej, smiješno i solidno, obično bude i drugima. Ali vidjet ćemo. Najvažnije je da uspijemo iskomunicirati ono što želimo, ispričati priču koja je kompleksnija od La Predstave. Ako putem uleti i koja greška, nije bed, spremni smo naučiti nešto novo. Kako da kažem... Mislim da nikom nismo ništa dužni, osim ljudima koji su radili na filmu i podržali nas. Njima svakako jesmo, i zato želimo da film bude ok – zbog svih koji su sudjelovali i donirali svoje vrijeme.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
