(Foto Afrodita Orel)
U Dnevnom boravku Rojca održana je digitalna prezentacija i izložba "172 stepenice do uspjeha - Router 5.1". Izložba je prezentacija presjeka radova mladih ljudi koji su iz Routera krenuli u stvaranje svojih mikrosvjetova u sredinama koje im korespondiraju od Venecije, Haaga, Beča, Amsterdama do Hong Konga.
Tijekom desetak godina Router je evoluirao iz startne ideje akademske kiparice i prof. umjetnosti Roberte Weissman Nagy u Udrugu Router 5.1. Router je prostor na petom katu Rojca u kojem se razmjenjuju ideje i informacije, znanja i vještine potrebne budućim srednjoškolcima i studentima za upis željene škole i fakulteta te mjesto izvaninstitucionalnog obrazovanja u kojem se polaznici kroz individualni metodički pristup usmjeravaju na vlastite snage uz dodavanje obrazovnih i motoričkih vještina.
Svoje radove su prikazali Marlen Ban, Gaia Radić, Ivana Bajec, Kara Plastić, Alma Kugić, Lara Kutić, Dora Ramljak, Diego Belci, Petar Pereša, Ivan Škorić, Mihael Balać, Erica Geiger Rabar, Pave Kunjašić, Francisca Marić, Josipa Magdalena Kandžija, Marko Veličković i Nastasja Miletić, koja je izradila vizualni identitet izložbe i popratne materijale.
Neki od njih jako daleko studiraju i rade, tako da je nemoguće bilo dovesti ih preksinoć u Rojc.
- Imam sreću da sam upoznala djecu koja očito rastu u zdravim obiteljima i rastu uz podršku svojih roditelja, što je iznimno važno za svakog, iako mnogi više nisu djeca nego odrasli ljudi. Čini mi se da je ponekad pokazatelj uspjeha razvoja djeteta upravo odnos roditelja prema obrazovanju i odgoju. I od ove ekipe, koja je danas ovdje onako "random" izabrana, ne znam koje dijete bi izabrala da mi je draže, ljepše, pametnije, sposobnije, ne znam uopće šta da kažem, doživljavam ih kao moju djecu, sve njih, komentirala je Weissman Nagy te najavila da će izložene radove odnijeti iduće godine na prezentaciju u London, u Green Book Gallery, iz koje su je kontaktirali, budući da je umrežena s jako puno različitih adresa u svijetu koje rade s mladim ljudima
Ona i njena kreativna djeca rade u ateljeu na petom katu Rojca koji ne izgleda tako "luksuzno", kao Dnevni boravak.
- Ništa nije luksuzno gore osim sadržaja i ovih mladih ljudi koji dođu, prođu i ostave trag. Od svakog od njih sam ja nešto naučila, iako izgledam ponekad kao da sve znam, ali vjerujte mi, divna su škola. Jako puno stvari podijelimo između sebe i vjerujem da je to možda isto jedan klik u tom prijenosu znanja jer znanje se primilo na jako puno različitih razina.
Svi različito učimo, svatko različito klikne na nešto i skuži i čini mi se da je moj posao samo da osjetim gdje je taj klik i da onda tu uletim unutra i dalje se stvar sama razvija. Tako da u suštini mislim da je cijela uloga moja u njihovom razvoju da ih naučim misliti, da ih oslobodim da misle ono što zaista jesu, kaže Weissman Nagy koja je već 30 godina u hrvatskoj prosvjeti te vjeruje da je uzela najbolje od nje.
Održana je preksinoć video prezentacija radova i autora, ali bez zvuka, kao jedan presjek različitih dostignuća u ovih deset godina postojanja udruge.
Ona je i redom predstavila radove koji krase zidove počevši od Plastić koja je paralelno aktivna na arhitektonskom fakultetu arhitekture te radi i producira filmove. Za Diega Belcija kaže da je sjajan dečko koji jako dobro zna odakle je i jako dobro zna kako to prezentirati i dovesti nazad u svoj prostor. Erika ide u prvi razred Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli, a ovdje su izloženi njeni radovi iz osmog razreda, a sve počinje s crtežom. Tu je i Josipa Magdalena Kandžija, fantastična buduća slikarica koja bolesno pedantno crta.
- Rijetko se može naći netko tko ima toliko strpljenja, toliko energije raditi na crtežu, a pored nje ima još puno te djece. Međutim, one su jedan klasičan primjer, što se može s 13 godina, pa se stavite neki u tu perspektivu da vidite koliko su to u stvari talenti, ističe profesorica.
Alma Kugić za svoje je radove dobila drugu nagradu za svemirsku arhitekturu koju dodjeljuje NASA a tu je i Francisca Marić koja je diplomirala u Hong Kongu, nježna, plaha, odrešita, zna točno šta hoće, sportašica, zna točno šta je napor, što znači uložiti trud i biti redovan u tome i održavati zdrav način života.
Pave Kunjašić je na arhitekturi a Weissman Nagy opisala ju je kao jako vrijednu i pedantnu.
- Inače svi ti ljudi koji su već upisali arhitekturu nam budu "špije". Tako da mi uvijek znamo što se tamo događa, imamo svoje ljude, umreženi smo, kaže Weissman Nagy koji je kao najbolji rad ističe onaj Petra Pereše, studenta u Ljubljani, sa zlatnim krpama na fotografijama. On inače radi projekt za studentsku sobu recikliranog kartona pa dobro zna što je ekologija i priča o samodrživosti. Pred kraj s predstavlja Ivan Škorić, student prve godine arhitekture, a tu je i Mihael Balać koji je otišao studirati u Bruges i koji radi prostore za razvijanje računalnih igara.
S druge strane radovi su Klare Kutić, koja je došla iz matematičke gimnazije spremiti se za Likovnu akademiju.
Među prvima je došla Ivana Bajec koja završava studij u Ljubljani, a prvi sportaš koji je došao u atelje je Marko Veličković, arhitekt.
- Objašnjavao mi je što znači repeticija u sportu, što znači kad izgubiš motivaciju, bitno je ponovo doći i ponovo raditi. Bez obzira na to kako mi umjetnici imamo te amplitude u razumijevanju života, on je bio stalno redovan i sad vidimo kako jedan od tih radova izgleda, kaže.
Dora Ramljak je arhitekturu završila u Hagu na Kraljevskoj akademiji među boljim studentima sa stipendijom. Tu je i Fran Vozila, koji je iz umjetničke škole prešao u gimnaziju, a iz gimnazije otišao u Amsterdam. Na kraju tu je Nastasja Miletić koja je prva studentica na listi za upis novooformljenog studija dizajna u Puli.
Prezentaciju je kratkim performansom uveličao Niko Krapić.