Gospodin Jerko Sladoljev, jedan od pionira istarskog turizma, ovogodišnji dobitnik najvećeg nacionalnog priznanja u turizmu - nagrade za životno djelo "Anton Štifanić", stručnjak je prvenstveno za marketing i kampove. Time se najviše bavio u svojoj 57 godina dugoj karijeri, ali, reći će, kamp je njegova ljubav. Zašto? "Gost u hotelu i gost u kampu to su dva različita svijeta: hotelski gost uglavnom je s kravatom, ili leptir-mašnom, u odijelu. Pa i kada je na odmoru, ne može na večeru bez tog dress coda. U kampu su svi casual, neformalno odjeveni i ovdje je unutarnja ljepota čovjeka bitnija od vanjskog izgleda. Zato je taj svijet za mene puno humaniji nego onaj koji živi u hotelima. Kamp je i ekološki prihvatljiv, hoteli su više biznis", kazuje gospodin Sladoljev, danas umirovljenik, ali i dalje vrlo aktivan i na domaćoj i na svjetskoj kamperskoj sceni.

Stvarali turizam u ratu

- Vjerojatno je u turizmu najteže bilo ratnih godina. Tada ste bili direktor marketinga u porečkoj Rivieri i prvi predsjednik Turističke zajednice Istarske županije pa i član Vijeća HTZ-a.

- Predsjednik TZ-a Istre, doduše, bio sam jako kratko, godinu dana. Direktor je bio Albino Sinožić i pokrenuli smo neke aktivnosti, a onda se rodio IDS i bili smo smijenjeni. Očito su htjeli postaviti svoje ljude, ne znam točne razloge. Išlo se u reorganizaciju sustava TZ-ova, došli su novi izbori za vodstvo. Nas je izabrala Hrvatska gospodarska komora iz Pule i pokojni ministar turizma Anton Popović predložio me da uđem u prvo Vijeće HTZ-a. Tamo sam ostao puni mandat. Bilo je to vrlo intenzivno razdoblje. Prekinuo sam rad u porečkoj Rivieri 1995. i prešao raditi u HTZ kao stariji istraživač u marketingu. Radili smo kompletnu promociju hrvatskog turizma u ratnim godinama. Ne želim biti neskroman, ali oni koji su tada radili u turizmu – posebno bih spomenuo g. Tončinića i Niku Bulića kojeg i danas zovu „televizor u boji za turizam“ – bili smo tim zaljubljenika u posao. Bilo nas je desetak u Vijeću HTZ-a, iz različitih regija, i od nas se tražilo da napravimo čudo jer smo bili u ratu a stvarali smo turizam.

U to vrijeme bio sam član Europske kamping federacije (EFCO) i tada mi je jedan Francuz rekao: trebat će vam 20 godina nakon rata da se vratite na stare brojke iz Jugoslavije. Odgovorio sam mu: vratit ćemo se za pet godina. Zašto? Zato jer najveća vrijednost koju je Hrvatska imala u turizmu nisu bili objekti nego ljudi. Imali smo izvanredne kadrove, školovane, najbolje u ondašnjoj državi i već tada smo bili konkurentni u Europi. Kada me sreo nakon pet godina rekao je: skidam vam kapu, popit ćemo šampanjac, nikad se ni sa kim u životu nisam prevario kao s vama, a bio je vrhunski francuski stručnjak u turizmu. Nisu znali da imamo nešto što se ne može bombardirati, a to je ljudsko znanje.

- Kakav je danas u Hrvatskoj odnos prema znanju? Zašto ugostitelji i hotelijeri na jedvite jade, svake sezone sve teže, popunjavaju svoje kadrovske potrebe?

- Zanimanja u ugostiteljstvu i turizmu treba učiniti privlačnijima, prvenstveno kroz novac jer je to prvi efekt atrakcije profesije. Kako većina stručnjaka na svijetu smatra da su ljudi koji žive uz more prikladniji raditi u turizmu nego oni iz unutrašnjosti, trebalo bi, posebno u primorskim krajevima, strateški sustavno, već od osmogodišnje škole, kroz neke predmete utjecati na mlade da izaberu ove profesije, objasniti im pravu priču o turizmu. Ne može svatko raditi u turizmu, ali oni koji vole komunikaciju, koji vole ljude predodređeni su za turizam. Osnova ovog posla je empatija prema ljudima. (RAZGOVARALA Duška PALIBRK)

Povezane vijesti

• JERKO SLADOVLJEV: Turisti tu dolaze ZBOG GRADA , A NE HOTELA