Tu ima više bazena nego ljudi. Ti koji su ih napravili obično nisu stanovnici ovog sela, kaže Dragan Šergo, jedan od rijetkih stanovnika Rakovci, ili Rahovci kako ga zovu starosjedioci, sela koje spada pod Grad Poreč i koje je u povijesne udžbenike upisano kao rodno mjesto narodnog heroja Joakima Rakovca. U vrijeme Drugog svjetskog rata Rakovci su odigrali važnu ulogu u širenju ideje antifašizma u Istri. Tada je tu bilo i puno više stanovnika. Danas se mjesto ne razlikuje puno od ostalih u okolici. Kuće za odmor dominiraju opustjelim selom, vinova loza uglavnom je zamijenjena maslinama. Tu je i Tarik Filipović, glumac i televizijski voditelj, kupio kuću u koju povremeno dolazi. Češće Filipović ovdje svraća ljeti, otkrivaju nam žitelji, ali zna nabasati i u hladnije doba godine.

Zima je, ne gre se često u kampanju, i to malo stanovnika zatvorilo se u kuće. Srećom, naišli smo na sugovornike koji su nam barem malo dočarali život u Rakovcima. Dragan Šergo živopisan je lik, sarkastičan i srdačan u isto vrijeme. Teško je procijeniti kada se šegači, a kada je ozbiljan. Jedno je sigurno, a to je da Šergo ima nasade lavande i da od nje radi sve ča rabi. Ima štand u Poreču gdje prodaje proizvode sa svog OPG-a. Vraćamo se na početnu premisu o bazenima. Uz te bazene obično idu i, kako im njihovi graditelji vole tepati, vile. "Kakove vile? Kako more bit vila gdje objekt i dvorište imaju ukupno 500 kvadrata. O čemu pričamo? To je devalvacija", konstatira Šergo.

Ali ne može ni on ostati po strani, priznaje da razmišlja baciti se u turizam. Hoće li i sam graditi bazen, pitamo ga. "Sad kad dođe kanalizacija, samo dignem ovu betonsku ploču od septičke i imam bazen. Ali ne mora biti bazen. Moreš u poljima lavande napraviti neke bunkere za promatrače ptica, staze za lovce na leptire s onim mrežicama… Turizam nije samo bazen, kuća i klima. Ta vrsta turista malo troši. Nikoga ne podcjenjujem, ali oni jako malo troše. Dođu s gajbama Žuje ili Karlovačkog i mesom za roštilj s akcije. Od njih mogu prosperirati jedino one pizzerije s pizzom na trokut, ali da je to baš i neki turizam - i nije."

Pitamo ga o životu u malom mjestu, koje su prednosti, ima li mana. "Po liti ima malo galame, gužve, prolaze čak i automobili. Znaju doći ti mlađi turisti koji vide puno američkih filmova pa kad vide one ča skaču u bazene s balkona, i oni bi provali. Na početku smo se znali sukobljavati, a poslije smo se naučili zvati policiju pa to bude riješeno. Našli smo civilizirane metode. Zimi se gleda Netflix. Gre se ponekad do Baderne na mašu, ali to je bilo prije covida. Sad izbjegavam stare ljude da ne bih za nešto bio krivac. Ja sam koronu prebolio dva puta. Gadna je to bolest, ima san 20 dana febru", priča Šergo.

To s Netflixom je škerac, ne gledaju samo televiziju. Uvijek ima nekog dela u kampanji. "Svi se žale da nema drveća, a kod nas ti maltene ulazi u hižu. Tako da vajka imaš nešto za počistiti, polja, puteve… Da nima dela na selu, to je nemoguće."

Primjećujemo da je otprilike takav život i u gradu, samo što su aktivnosti drugačije. "Ne znam imamo li mi uopće gradova. Cijela Istra je jedno selo koje živi od masovnog turizma. Grad živi cijelu godinu. A di su u Poreču ljudi zimi? I Pula umire, koja je možda u vrijeme Austrije bila grad, ali čim je doša Mussolini… Ne moru poslije Austrije u Puli ofarbati ni one vile. Dali su ih nekoj sirotinji u vlasništvo… Ja ne moren z ovon hižom izaći na kraj, a kamoli oni s tim vilama. Iskreno, imam skoro 55 lit, svašta san dela, svašta vidija, svakakve likove upozna, i da mi niki reče da je iz grada… Ma ča to uopće u Istri znači biti iz grada? To je komično. A i ljudi iz sela su puno bolji od ovih iz grada. Oni čak reču dobar dan i nepoznatome. Ovi iz grada su zločesti. Kad mi turisti dođu na štand i ja im rečen dobar dan, a oni muče, ja odmah znam da su iz grada."

U Rakovcima stanovnici imaju, kako kaže Šergo, sve. "Imamo i javnu rasvjetu. Još samo internet da načinimo." Njegovo je prezime nekada bilo često na Poreštini. Kaže da se svaki sedmi stanovnik Poreča prezivao tako. Sada je postalo rijetko. I onda pojašnjava otkuda vuče korijene. "Šergo, Sergo, Serđo, Sergej, Serhinjo (prenosimo kako je izgovarao, op.n.), to je uvijek isto prezime. Sve dolazi od rimske patricijske obitelji Sergius. Od tog su prezimena sigurno nastala i ova naša. Tijekom vremena su neki koji se prezivaju Sergo smatrani Talijani, a Šergo Hrvati. U mojoj obitelji ja sam Šergo, a brat Sergo. Kad su se mijenjali dokumenti, jedan je upisan kao Sergo, a drugi kao Šergo. A braća smo od istih roditelja."Pitamo ga i za naziv mjesta. U ovom kraju starosjedioci će reći Rahovci, a službeni naziv mjesta je Rakovci. Otkuda ta razlika? "To je priča o jednom jeziku koji sada zovu istrovenetski. Nedavno je Jelena Uljančić iznijela svoju teoriju o, na primjer, Hadumima. Jedno vrijeme se za to mjesto na Poreštini govorilo da su Kadumi, a drugi su izgovarali Hadumi. A Hadum je na turskom onaj uškopljenik koji čuva harem. To je očito bio neki prebjeg iz Mletačke republike i zato su oni dobili ime Hadumi. Talijani, kako nisu znali što bi s tim slovom h, preimenovali su selo u Kadume. Tako je vjerojatno bilo i ovdje. Svi stariji ljudi su uvijek govorili Rahovci."

Igor Rakovac nas prima u svoj prekrasni dom koji su ljudi nekad masovno pohodili u potrazi za najboljom domaćom kužinom. Naime, u sklopu velikog imanja nalazi se i poznata konoba Idila, koja je zbog korona krize privremeno zatvorena. Igor nas je ugostio u kući iznad oštarije u kojoj je, kaže naš domaćin, rođen Joakim Rakovac, čiji je otac bio brat Igorovog nona. Sjedimo pokraj ognjišta u kojem se lagano žare cjepanice. Igor nam priča da je samo njegova obitelj nekada brojala 17 duša u Rakovcima, a danas čitavo selo gotovo da nema toliko ljudi. Kuća u kojoj se nalazimo, otkriva nam, prva je izgrađena u mjestu.

"U biskupiji imaju spise da su moji preci prvi nastanili ovo područje još tamo negdje u 16. stoljeću. Jedan gost, Amerikanac, došao mi je s cijelim obiteljskim stablom Rakovci. Rekao mi je da prezime potječe od jedne plemićke obitelji iz Belgije i da tamo postoji dvorac Rakovac. Kako smo bili u gužvi s poslom, nisam mu se mogao dugo posvetiti. Navodno su iz Belgije preko Francuske došli u Istru. Postoji priča da je taj prvi Rakovac bio nekakav pukovnik u vojsci kojeg su ratovi doveli do Istre gdje se zaljubio u jednu domaću ženu. To je njegova teorija. Mi nismo ništa istraživali po tom pitanju."

Ta nas priča podsjeća na mnoge iz ovog kraja. U skromnijim varijantama spominju se obični Napoleonovi vojnici koji su ovdje ostajali zaljubivši se u istarske djevojke. Novija povijest je ipak nešto manje obojana raznim mitovima. Igor Rakovac priča nam jednu štoriju iz 1922. Naime, u to doba, dok je Istrom vladala Italija, mještani su u Rakovcima izgradili kapelicu. "U to se vrijeme u Istri nije moglo pričati hrvatskim jezikom. Znalo se to čak i kažnjavati. Moja obitelj je na tu kapelicu uklesala natpis: "Kraljica Hrvata moli za nas" Došli su Talijani i pitali što je to, na što su im rekli da se radi o sakralnom objektu i da ga sruše ako žele. Naravno, kao katolici se nisu usudili srušiti je. Inače su znali kuće rušiti i paliti ako je na njima pisalo nešto neprimjereno na hrvatskom jeziku."

Teško je ukratko pojasniti zašto Igor svako toliko spominje da je on iz loze Caratani. Naime, u ovom su kraju obitelji imale svojevrsne nadimke da bi se obitelji istog prezimena međusobno razlikovale, ali to je govorilo i iz koje loze tko vuče korijene. U Rakovcima su čak, kaže Igor, Caratani gradili kuće u jednoj polovici sela, a druga loza u drugoj.

Nekada se jako držalo do imanja, krađe blaga su doživljavane gotovo kao ubojstvo čovjeka. Igorova obitelj je bila prilično bogata, imali su 120 hektara zemlje. Priča nam da je njegov nono na konju obilazio to imanje koje se protezalo od Žbandaja sve do Tinjana. Uvijek su gravitirali prema Poreču i nisu bili skloni velikim migracijama. "Najdalje je otišao pokojni Goran Rakovac, koji je živio u Zagrebu gdje je osnovao IT tvrtku. Stari Dušan Rakovac, koji je bio zastupnik u jugoslavenskom parlamentu i Titov prijatelj, otišao je živjeti na Krk, tamo je i umro. Dakle, Rakovci ima na Poreštini, u Rijeci, na Krku i u Zagrebu."

Igor i njegova obitelj, supruga i kćeri, jedini su preostali Rakovci u Rakovcima. Igorov otac Dušan, koji je svojedobno bio predsjednik Izvršnog vijeća bivše općine Poreč, danas živi u Poreču, gdje je u djetinjstvu živio i Igor. "Ne bih se vratio u Poreč da mi netko plati, ma ni da mi da kuću. A nekada mi je bilo kao po kazni doći ovdje. Kad sam bija mali i kad bi nešto peta, moji bi mi prijetili s odlaskom u Rakovce. Sad mi je muka ići u Poreč. Sve imam ovdje", opisuje Rakovac život u mjestu.

Najmlađa stanovnica Rakovci je Igorova sedmogodišnja kći. Ona ide u školu u Sveti Lovreč, dok su u obližnjoj Baderni jaslice i vrtić. Reklo bi se da se sedmogodišnjakinja ovdje nema s kim ovdje igrati, ali Igor nam kaže da se okupe djeca iz okolnih sela pa bude graje.

Njegova se obitelj bavi ugostiteljstvom i turizmom. Među prvima su u Istri krenuli sa svojevrsnom inačicom današnjih agroturizama, još tamo u prvoj polovici '90-ih.

- Idila je na početku bila koncipirana tako da smo zapravo samo htjeli sačuvati imanje od propadanja. Nikad se prije toga nismo bavili ugostiteljstvom. Sa svojim smo roditeljima, ocem i pokojnom majkom, sestra i ja živjeli u Poreču. Samo vikendom bismo dolazili u Rakovce. Tu gdje su sada sobe za turiste nekada je bila štala. Ovdje dolje kokošinjac i svinjac, po starinski, kako je nekad bilo. Vidjeli smo da se to počelo urušavati i odlučili krenuti u ovaj posao. Na početku smo mislili raditi samo za veće grupe, po narudžbi. No, kako smo otvorili, odjednom je nastala gužva. Ljudi su počeli stalno dolaziti. Nismo im mogli zatvarati vrata. Tada smo se obiteljski posvetili tome. Nije još bilo Ipsilona pa je stara cesta za Trst bila jako frekventna. Radili smo odlično. Ovdje su znale biti fešte do duboko u noć. Bio je gušt delati. I onda je krenula pandemija…, kaže Igor Rakovac.

Nikada ne sjedi skrštenih ruku. Priča nam da je svojedobno patentirao proizvod koji je plasirao u velike istarske hotelske kompanije. Riječ je o - dinstanoj žbulji. "Kad delaš recimo bolonjez, obradiš meso termički i kad je skoro gotovo, dodaš gotovu žbulju i zmišaš. To ti je onda baza za šugo. Pakirao sam je u kante od 10 kilograma, za velike hotelske kuhinje. Više to ne delam. Posvetio sam se konobi u Tarskoj vali. Sad smo stalno tamo, upravo renoviramo, širimo, preuređujemo, dižemo konobu na viši nivo."

Kampanjom se ne stiže baviti, ima sto maslina i to mu je dovoljno. Ali bilo je i hrabrijih pokušaja. "U trećen misecu lani, kad je bija lockdown, nadobudno sam upalio traktor i sa ženom i kćeri krenuo u kampanju. Nismo htjeli biti doma i gledati televiziju. Tamo smo sve zmalčali, potukli gražu. I onda ča ćemo s tim? Pa smo zorali, dovukli vodu i posadili i zasijali svega - od matovilca do lubenica. No, mjere su počele popuštati, počinjala je ljetna sezona, morali smo delati druge stvari. Na kraju ni jedan plod nismo ubrali, nismo rivali. Ljudima u selu san reka: Berite, nema smisla da propade. Cilo selo se najilo."

Povezane vijesti

• Prvenstvo Hrvatske u klasi laser 4.7 LEA RAKOVAC PRVAKINJA HRVATSKE DO 16 GODINA
• MILAN RAKOVAC: 'SLIPARIJA' MI JE NAJBOLJI ROMAN - Uzbuđen sam kao malo dijete
• Božićna jelka stigla na porečki Trg Joakima Rakovca