Kao dječak uživao sam veliku slobodu u svojim aktivnostima i igrama. No, događalo se da sam prekoračio granicu koju su moji roditelji smatrali prihvatljivom, bolje reći sigurnom za mene i moje vršnjake, i tada bih čuo za mene najstravičniju rečenicu koja bi me pogodila gore od noćne more: "Sutra si u kazni i ne smiješ ići vani!". Nakon toga roditelji su pokušali situaciju ipak ublažiti. Samo sam trebao obećati da to više neću činiti. Ali ni to nije išlo. Kako da obećam da nešto neću, kada sam znao da hoću. 

Boravak u prirodi

Odrastao sam u blizini Mornaričkog parka u Puli i obećati da se baš na to stablo neću više penjati bilo je za mene nemoguće. Srećom, to sutra je bio novi dan i kazna je u većini slučajeva bila zaboravljena. Vjerujem da se mnogi od vas prepoznaju u tih prvih par rečenica. Naš život bio je vani, zanimljiv, pun aktivnosti i maštovit. Ne mogu se sjetiti raznoraznih igara i vragolija, ali još uvijek mogu osjetiti uzbuđenje koje sam osjećao svaki puta kada sam imao na volju nešto sati provesti s prijateljima u parku, uz more, na kariću ili biciklu, a kasnije, s godinama, i po više dana i u planinama. Istina, bilo je loših dana, ali su i oni bili dobri.

S godinama granice su se pomicale, kao i interesi, želje i vještine. Sport je bio idealna opcija gdje i kako usmjeriti neiscrpnu dječačku energiju, ali mi oni u zatvorenom prostoru nikada nisu bili dragi. Najradije sam onda, a i danas, bio vani. U prirodi. Imao sam veliku sreću i privilegiju te upoznao nešto starije od mene i danas drage prijatelje koji su me poveli sa sobom u planine. Planinarskih društava u gradu još nije bilo, a ja sam već sasvim solidno poznavao Ćićariju, Učku, vodili su me i u Alpe, Gorski Kotar, Paklenicu, a neki od njih podučavali su me prvim znanjima o alpinizmu i vještinama penjanja. Alpinizmu sam posvetio dosta godina te, ako sam donekle i bio uspješan, dobar alpinist, to je stoga jer sam bio predan, imao viziju i povjerenje, kako u svoje penjačke partnere, tako i u sebe.

Od tada pa do danas ako sam ikako u mogućnosti slobodno vrijeme provodim s dragim ljudima u planinama. Vremena su se mijenjala, broj planinara u Puli naglo je porastao, stekao sam i još uvijek stječem puno novih poznanstava, mnoga znanja i vještine, ali se još uvijek često osjećam kao početnik. I dobro da je tako jer na taj način u meni uvijek ostaje uzbuđenje i svježina koja prati početnike. 

Igre na snijegu

Prošle sezone na Ćićariji i Učki nije bilo snijega, ali ove je zime padao dvaput pa je to trebalo iskoristiti. Protekle jeseni i zime dosta sam vremena proveo hodajući s prijateljima po planinama Istre, ali uspon na Planik iz Bresta pod Učkom 16. siječnja još uvijek živi u meni kao da je bio jučer. Bio je to za mene dan koji se zaista teško zaboravlja. Na snijegu se uvijek lijepo igrati. I mi smo se igrali.

Vikend ranije također smo proveli smo na padinama Planika, ali se i namjerno gubili po često teško prohodnom terenu, dubokom snijegu, kanjonima od lapora, ledu i grebenima koji su nas doveli do markiranog puta, ali vrh je ostao predaleko. Bio je to put do nigdje i natrag. No, to smo i planirali, idemo lutati pa gdje stignemo. Važan je doživljaj. Planinski vrhovi ionako su samo cilj, krajnja točka do koje smo u određenom trenutku odlučili otići. Ali sam put do vrha ono je što čini doživljaj, a detalji samog uspona ono čega ćemo se sjećati. Te subote niti na jedan vrh nismo se popeli, ali ništa ni izgubili. Našli? Puno toga.

Sljedeći vikend odlučili smo ipak otići do vrha. Veliki Planik najviši je vrh Ćićarije visok 1.272 metara, što i nije nešto. Ako ne krenete na primjer iz Lupoglava. Onda je to ozbiljna planinarska tura. Te subote, 16. siječnja za mene je bilo… kako da vam to opišem, osjetio sam nešto što dugo nisam i spoznao da ne moram biti među gorostasima Himalaje te da i u ljepoti naše male prekrasne Ćićarije mogu osjetiti koliko je moje tijelo maleno i beznačajno, a moje biće sveznačajno. Nema u tom osjećaju nikakve uzvišenosti, ona nikome ne koristi. Ne možete se uzdići iznad sebe, ali možete rasti u sebi dok se nosite sa svojim slabostima. Budite pri tome egoist, jer egoizam nije ako si pružite novu priliku, novi doživljaj, iskustvo, već ako sprječavate druge da iskuse to isto.

Nisam unaprijed izgradio koncept kako će se dan odvijati i kakvi će moji osjećaji i doživljaj toga dana biti. Vječno pitanje gdje prestajem ja, a počinje vanjski svijet više nije bilo važno. Izbio sam sve naboje iz sebe i jednostavno se prepustio ljepoti prirode, prijateljima, hodanju planinom, igrama na snijegu i izgubio se na šest sati. Kao u snu. Zato sanjajte. Što više. Pri tome ne mislim na snove koje sanjate dok spavate, već na sve one lijepe koji vam ne daju da zaspite. A onda se usudite i krenite. I neke stvari se poklope. A ja uživam u tom procesu. Jebiga, pa zato i živim. I živim se osjećam! Život je lijep i, ako ga živimo s veseljem u srcu, obvezali smo se sebi samima, a time i drugima. 

Iskoristite vrijeme

U prirodi postoje konstante kojima se ne da manipulirati, a jedna od njih je vrijeme i na to morate računati, htjeli vi to ili ne. Zato, ne dajte mu da vam pobjegne. Iskoristite svoje vrijeme sada i ovdje najbolje što možete. Ne morate za to imati puno novaca, novac je često samo nadomjestak za kvalitetu proživljenog vremena. Treba jednostavno imati stila, hrabrosti i želja duboko usađenih u sebe. I onda ih ostvariti. Danas u doba sveprisutnog interneta možete o planinama puno saznati, ali da bi ih se upoznalo i doživjelo, u planinama se treba okušati. Kada na njihovim padinama iskusite tko ste i što vama to znači, možda se i zarazite. Tada će vam se i život promijeniti. Nećete u planine odlaziti samo napuniti baterije za težak tjedan u dolini. Početi ćete svakodnevno živjeti život kao da se penjete na planinu. Povremeni pogledi prema vrhu samo održavaju cilj, ali sve ostale scene vidjeti ćete uvijek sa svake nove točke gledišta na prijeđenom putu. Planine vam neće dati ništa što već ne nosite u sebi. Koračajući njima omogućiti će vam da to sami otkrijete.

Naprosto iz razloga što u planinama nema laganja. To ste što jeste, ali neka vas to ne obeshrabri, vjerujte u sebe. Planine nisu stadioni ni atletske staze. Jedino natjecanje koje će vam one istinski pružiti je ono sa samim sobom. I zato slobodna duha i otvorenog srca krenite u njihov zagrljaj. Otkrijte svoj put na njima. I ako vam to nešto znači, u svom skoro 40 godina dugom lutanju planinama svijeta, sa stotinama suputnika, sjećam se tek nekoliko njih koji su s tog puta potražili izlaznu stanicu. I opet naučim nešto novo, svaki puta kada odem u planine. Možda ćete pomisliti gdje je u tom tekstu opis puta, konkretni doživljaji, ili eto, od snijega skoro ni S. Neka vam fotografije dočaraju naše malo putovanje te se možda i vi odlučite krenuti. Snijega više nema. Iz Bresta pod Učkom do Planika i natrag trebati će vam šest, vjerojatno i sedam sati.

Sa Poklona put je puno lakši i kraći, a opise svih puteva pa i GPS trackove naći ćete na web stranici Istra Trails te vas stoga s opisom puta neću gnjaviti. Sanjajte i probudite želju u sebi za novim doživljajima i otvorite novu stranicu u svojim životima. Da li ćete na tom putu nešto spoznati? Ne znam. Netko je negdje napisao kako se nespoznatljivo ne spoznaje, ali se poštuje. Tako ćete, ako ništa drugo, naučiti poštovati i voljeti prirodu i ovu našu malu planetu koja je jedini preduvjet našeg postojanja. Jer ne ide ova naša prekrasna planeta nigdje, ako netko bude trebao otići to ćemo biti mi i tome više ne mislim ništa dodati, osim - nikada, ali baš nikada, nemojte izgubiti vjeru u sebe.

Povezane vijesti

• Kamo za vikend: Ćićarija za planinare i izletnike
• VELIKI PLANIK: Na najviši vrh Ćićarije
• OD ĆIĆARIJE DO HIMALAJE: Gradeći planinarsku kuću na Koritima sanjali smo o Himalaji