PUT U PLANINE
OD ĆIĆARIJE DO HIMALAJE: Gradeći planinarsku kuću na Koritima sanjali smo o Himalaji
Učka u jesen
Izgradnji planinarske kuće na Koritima prionuli smo svim srcem od rujna 1988. do listopada 1989. godine. Prepoznala je to i uprava društva na čelu s Vladom i Gordanom te nam se odužili na najljepši mogući način. Sakupili su od raznih sponzora gotovo sva sredstva potrebna za organizaciju Prve Istarske Himalajske ekspedicije. Na svoje prvo putovanje u Himalaju krenuli smo u jesen 1990. Nije me zanimalo što i kako ćemo se penjati, samo da se ide
Svi znamo kako izgleda Istra. S dvije strane okružena morem, a na sjeveru planinama Ćićarijom i Učkom. Indija skoro pa isto samo u puno većim proporcijama, s dvije strane oceani, a na sjeveru najviše planine svijeta - Himalaja.
Ne sjećam se koji je bio moj prvi planinarski izlet na Ćićariju, ali je moje druženje s prirodom počelo puno ranije. Još u predškolskoj dobi nona Danica znala me je ljeti voditi u Viškoviće. Autobusom prema Labinu do Kapelice i skretanju za Koromačno, a dalje onim starim crvenim autobusom s drvenim sjedalima još makadamskom cestom prema Koromačnu do Viškovića, malom selu iznad Tunarice. Lijepo mi je tamo bilo provoditi dane družeći se sa seoskom djecom, kupati se u bistrom moru i jednostavno bezbrižno uživati uz poneki zadatak koji bih morao obaviti. Šu, uzmi voligu i hodi u Tunaricu po zero, znala bi mi reći. Odjurio bi dva kilometra do mora, dva puta zagrabio voligom u more prepunom riba, u povratku usput ubrao nešto smokava i ručak je bio tu. Plus desert. Ili hodi do tete Luce rabi ti dati….
Daž pada po svojem
- Nona, daž je!
- Pa, neka pada, ne pada po tvojem, pada po svojem.
Još se danas znam zamisliti nad tim riječima koje su mi onda značile samo to da ću pokisnuti, a danas o njima razmišljam u posve različitom kontekstu. Njene priče kako je još pred rat i prije preseljenja u Pulu znala s kozom otići do Tunarice, pa na vesla u Rakljanski zaljev, pješice u Rakalj do Pule i natrag u jednom danu dale su mi ideju da sakupim prijatelje iz sela te se zaputimo na brdo koje smo svaki dan gledali iznad Viškovića, na Skitaču, vrh sjeverno od istoimenog sela. Nonin kozji veslačko hodački duatlon, još k tome s kakvom vrećom na leđima i danas bi bio izazov mnogima da se okušaju u snazi i izdržljivosti, no meni je onda brdo iznad sela bilo zanimljivo i želio sam gore. Da li smo znali ili samo slutili da bi na drugoj strani trebali ugledati more, toga se ne sjećam, ali da je brdo iznad sela bilo samo jedno u nizu i da smo nakon svakog sljedećeg ugledali još jedno toga se sjećam i to jako dobro. Never-ending izlet bez vode tokom cijelog vrućeg ljetnog dana do samog večernjeg povratka koji sebi pripisujem kao prvu planinarsku avanturu završio je za neke i po riti, a za mene srećom samo strogim ukorom.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
