Cijeli moj život uvijek u istom gradu se neprekidno odvijao u paralelnim svjetovima, paralelnim razdobljima, paralelnim državama, paralelnim nazivima. Kao da živim i kao da sam živio svo vrijeme paralelno u dva, tri, četiri virtualna grada. Onome tko to nije probao možda se takav život može učiniti zanimljivim
Ilustracija (Arhiva)
Pitanje koje lebdi u zraku je koji je naš gradski kulturni otisak. U kojim se elementima mi sadašnji građani identificiramo s našim gradom Pulom? Postoje li uopće zajednički kulturni korijeni ovoga grada? Koji je moj, naš kulturni identitet građana, stanovnika Pule? U kom kulturnom otisku se prepoznajemo?
Kada se pokuša odgovoriti na takva pitanja nužno se spominju prijelomne godine: 1918., 1943., '45., '47. i 1991. No, da odmah na početku preciziram, da bude potpuno jasno i nedvosmisleno, nije upitno zašto su se te promjene dogodile. Nije mi nikakva namjera upustiti se u političku analizu. Ne radi se o tome, nego o činjenici da su se tih godina dogodile žestoke promjene u demografskom i kulturnom tkivu grada, čije se posljedice još uvijek i te kako osjećaju još uvijek u identitetu i atmosferi ovoga grada.
Podrobnija analiza bi zahvatila više generacija Pule. Ne mogu govoriti u ime onih koji su pripadnici prve ili druge generacije današnjih stanovnika Pule. Bilo bi dobro, lijepo i korisno kada bi se ti sugrađani javili i nastavili ovu priču koju je pokrenuo Andrej Bader svojim viđenjem ove teme. Napisat ću kratko o sebi u kontekstu teme, precizirajući za čitatelje da sam Puležan u šestom koljenu.
Moja malenkost je tijekom života, danas imam 70 godina, živjela, razvijala se, razgovarala, komunicirala, snalazila se u čak četiri paralelna "svijeta". Cijeli moj život uvijek u istom gradu se neprekidno odvijao u paralelnim svjetovima, paralelnim razdobljima, paralelnim državama, paralelnim nazivima. Kao da živim i kao da sam živio svo vrijeme paralelno u dva, tri, četiri virtualna grada. Onome tko to nije probao možda se takav život može učiniti zanimljivim. Meni je dan-danas to teško jer i dalje živim u paralelnim varijantama istoga grada - „isto, a različito!“
Da pojasnim te paralelne Pule, ta četiri superponirana grada u mom životu.
Sjećam se svoga autro-ugarskog nonića koji je u svojoj mladosti radio kao kovač u K. und K. Seearsenal. On je cijelog života koristio isključivo naziv Arsenal za ono što su svi oko mene nazivali Uljanikom. Išao je u Kaiserwald kad su tamo bile fešte, dok su drugi išli u Šijansku šumu. S divljenjem i poštovanjem je spominjao Marine Casino i plaćao je steure, a ja, dječačić, tada nisam razumio niti shvaćao što je to porez.
Majčin je mladenački svijet bila i ostala Pula za vrijeme Italije. Taj njen svijet su naprasno prekinuli rat, pa mučna teška poslijeratna zbivanja i suprugovo zatočeništvo na Golom otoku, s katastrofalnim posljedicama na obiteljski život. Moja sada pokojna mati je naš dom smještala u Ulicu Vicolo Claudio, a ja sam svugdje gdje se tražila adresa pisao da stanujemo u Krčkoj ulici br. 1. Ona je na putu od roditeljske kuće do sestrinog stana hodala po Ulici Ariosto, a ja sam čitao na ploči naziv Ulica Bruna Kosa.
Davala mi je upute da odem kupiti ulaznice za kino Nazionale, a na kartama koje sam nosio doma je pisalo Kino Beograd. Na pitanje, na radnom mjestu, po raznim uredima,:"Vaše ime?“", ona je uvijek odgovarala Giuseppina, ali je na svim dokumentima pisalo Josipa. Za nju je najviše brdo u gradu bilo i ostalo Monte Paradiso, ali smo mi u jednoj fazi našeg života stanovali na Vidikovcu.
Pula i moje muke u vrijeme YU đačkih dana
Moglo bi biti da se neće lako razumjeti ovo što slijedi ali vjerujte mi da je sve to istina. Takoreći od rođenja do sazrijevanja, tj. prvih 20-25 godina života, za mene je bilo trajno stanje istovremenog boravka u tri paralelne Pule. Fizički se nisam udaljavao više od kilometar od kuće, a bio sam u istom danu u tri potpuno različita "svijeta": ujutro u školi u YU Puli, poslijepodne u razgovoru sa svojim nonićem. Dok mi je on pričao koristeći svoje nazive ulica, trgova, šuma Pule, bio sam katapultiran u A-U Pulu. Ta je Pula bila tu negdje oko mene, ali ja je nisam mogao jasno vidjeti.
S druge strane, moj nonić se u njoj krasno i savršeno snalazio. Prelazeći s broda na brod, a brodova je bilo jako puno, što na vezu, što uz obalu - skoro su se dodirivali - mogao je obići cijeli pulski zaljev. Na kopnu se, pak, fino vozio tramvajem. Ja taj njegov tramvaj u svojoj Puli nisam vidio, a tada zapravo i nisam znao što je tramvaj.