Historicizam, stil umjetnosti u drugoj polovici 19. stoljeća, u Istri je vrlo čest u arhitekturi, budući da je nagli urbanistički, gospodarski i društveni razvoj tražio prostore za nove namjene. Izbor određenoga povijesnoga stila ima i simboličko značenje vezano za naručitelja i namjenu.

Nove vojne, političke upravne, sudske i gospodarske funkcije starih urbanih centara, te željeznička pruga potaknule su graditeljsku aktivnost unutar povijesnih jezgri i izvan srušenih gradskih zidina.

Historicizam je u graditeljstvu Istre ostavio trag univerzalnih arhitektonsko-urbanističkih vrijednosti. Stilski, oslanjajući se na dostignuća prošlih epoha te njihovom slobodnom interpretacijom, iskoristio je mogućnost podizanja civilizacijske razine ubrzano rastućih urbanih središta.

Premda mu se zamjera predimenzioniranost, pogotovo u oblikovanju upravnih zgrada, ne može se zanemariti nastojanje da poštuje krajolik na kojem izrastaju pojedina gradska središta.

Historicizam u istarskoj arhitekturi traje i tijekom prvih dvaju desetljeća 20. stoljeća, kada povezivanjem i miješanjem povijesnoga i suvremenoga nastaju mnogobrojni primjeri prijelaznoga stila, primjerice, hotel Riviera u Puli (1909., arh. Carl Seidl).

Mornarička bolnica u Puli

Zgrade za potrebe ratne mornarice

Zbog proglašenja Pule glavnom austrijskom lukom 1853. godine te osnivanja Arsenala 1856. godine, bilo je potrebno sagraditi zgrade javne namjene za potrebe austrijske mornarice. Pod utjecajem bečkog romantičnog klasicizma nastaje Mornarička bolnica (1861.), Mornarička vojarna i strojarska škola (1870.), Mornarički kasino (1872.), Mornarička crkva Gospe od Mora (1891-1898.) te Zgrada vojne komande.

Mornarička bolnica (danas zgrada Sveučilišta Jurja Dobrile) djelo je bečkog vojnog inž. Karla Moeringa (1810.-1870.). Zgrada ima tri krila čiji je jednostavan zidni plašt ukrašen neorenesansnom plastikom i kulama s kruništem uz rubove zgrade koji se pozivaju na srednjovjekovne burgove.

Slična romantičarska kombinacija neorenesanse i arhitekture srednjovjekovnih burgova vidljiva je na zgradi Mornaričke vojarne.

Mornarički kasino (danas Dom hrvatskih branitelja) jedna je od najljepših baština koje je Austrougarska ostavila Puli. Prvi put otvoren je 1872. godine u podnožju pulskog brda Monte Zaro. Projektirao ga je minhenški arhitekt i slikar Friedrich Adam (1847.-1928.), a izgrađen je za pružanje zabave i odmora pulskim časnicima i ostaloj gradskoj eliti.

S obzirom da je u to vrijeme grad bio "podijeljen" na talijanski i njemački dio, zgrada kasina bila je, prema Puljanima, dragulj između stare i nove jezgre grada, odvojivši tako Grad Vina, dio Pule u kojem je pretežno talijansko stanovništvo, i Grad Piva, dio u kojem su živjeli časnici sa svojim obiteljima.

Kroz tri desetljeća, obilježena raznim kulturnim manifestacijama i događajima, naglim porastom broja stanovnika u Puli, zgrada je postala pretijesna. Arhitekti nisu imali bolje rješenje nego srušiti zgradu i na istom mjestu sagraditi još veću.

Tako je Marine Kasino 1913. godine doživio svoje ponovno rođenje, ovaj put puno veće i raskošnije. Projektant je arhitekt Ludwig Baumann (1853.-1936.) po uzoru na austrijske bogate vile, mogla je stajati uz bok najpoznatijih vila Beča i Trsta.

Mornarička crkva Gospe od Mora na pulskom brežuljku Sv. Polikarpa cijela je građena od naizmjeničnih redova bijelog istarskog kamena s Brijuna i rumenog iz kamenoloma u Oprtlju i Brtonigli. Stil gradnje je mješavina neobizantizma i neoromantizma, a svoj su biljeg na crkvi ostavili trojica arhitekta: Friedrich von Schmidt (od 1870. do 1882. godine radio je kao glavni arhitekt na neoromaničkoj katedrali Sv. Petra i Pavla u Đakovu), Victor Luntz (1840.-1903.) i Natale Tommasi (1890. godine projektirao zgradu Državne njemačke gimnazije, danas Arheološki muzej Istre, te župnu crkvu Sv. Agneze u Medulinu).

Na svečanoj inauguraciji crkve Gospe od Mora, 2. prosinca 1898. godine, bio je i car Franjo Josip iz čije je blagajne crkva financirana.

Godine 1862. izgrađena je pulska riva s pristaništem Sv. Teodora, a godinu dana ranije na potezu nekadašnjih zidina i zgrade vojne komande. Bila je to prva i najveća građevina u nizu. U njoj je bilo sjedište Inženjerijske direkcije, Topničke direkcije, Zapovjedništva grada te Direkcije skladišta topova.

Marine Kasino - Dom hrvatskih branitelja

Industrijski objekti

U Istri se industrijska arhitektura veže uz početak manufakturne proizvodnje i to ponajprije u Rovinju, koji je u 18./19. st. bio najvažnije obrtničko središte u Istri. Rani primjeri su katramerija i tvornica tjestenine, što su od 1790. do 1812. godine bile smještene u Ulici Dietro Castello u Rovinju.

Pravi industrijski procvat počinje sredinom 19. st., gotovo istodobno u Puli i Rovinju, interpolacijama jednostavnijih industrijskih građevina na rubovima povijesnih jezgri, počevši od tvornice tjestenine Candussi i Calo u Rovinju 1847. godine.

Tijekom cijele druge polovice 19. i na početku 20. st. grade se novi kompleksi izvan izgrađene gradske strukture: u Rovinju tvornica cementa (1852.), tvornica duhana (1872.), tvornica stakla i konzervirane ribe (1882.), kompleks građevina arsenala u Puli (1856.–1910.), te tvornica za konzerviranje ribe u Umagu (1910).

Sve su te građevine u osnovi bazilikalne, jednobrodne ili višebrodne tlocrtne dispozicije, u konstruktivnoj kombinaciji kamenoga ziđa i drvene ili gizane interne konstrukcije te vrlo jednostavna vanjskog oplošja, oblikovanih u duhu historicizma. Izuzetak je zgrada natkrivenih navoza na otoku Uljaniku u sklopu arsenala iz 1860.–1863. godine, podignuta po uzoru na suvremene željezno-staklene hale kakve su se sredinom 19. st. gradile u Velikoj Britaniji i Francuskoj.

Prekretnica u izgradnji industrijskih pogona bila je primjena okvirnih armiranobetonskih konstrukcija; prvi je put izvedena na hali novih kovačnica na otoku Uljaniku u Puli 1910. - 1912. godine. Po uzoru na njih grade se veće zgrade i kompleksi između Prvom i Drugog svjetskog rata: tvornica cementa u Puli, 1926., i u Koromačnu, 1926. godine.

Glavna pulska tržnica izgrađena je 1903. godine prema projektu Leopolda Nobisa. Sve konstrukcije od lijevanog željeza proizvedene su u željezari Witkowice. U eksterijeru i interijeru vidljiva je željezna konstrukcija tržnice koja je u potpunosti ostakljena. Konstrukcija nije samo funkcionalna, već ima i dekorativnu ulogu.

Zgrada rovinjske Gimnazije

Zgrade obrazovne namjene

Obrazovanje unutar austrijskog dijela Monarhije unaprijeđeno je odredbama carice Marije Terezije i Josipa II., a porastom broja stanovnika na istarskom poluotoku, javlja se sve veća potreba za podizanjem novih obrazovnih ustanova. Oblikovane su gotovo bez iznimke u neorenesansnom stilu, s obzirom da je renesansa smatrana razdobljem u kojemu je počeo moderni način života, kada je čovjek sukladno humanističkim idejama postavljen u središte interesa.

Obilježja renesanse u bogatoj ili reduciranoj varijanti vidljive su na zgradama Državne njemačke gimnazije u Puli (1890.), Pučke škole Šijana i Državne njemačke pučke škole u Puli (1908., danas Sveučilišna knjižnica), te Poljoprivredne škole (1903.) u Poreču i Gimnazije (1913.) u Rovinju.

Zgrada Državne njemačke gimnazije (danas Arheološki muzej Istre) podignuta je u historicističkom stilu na istočnoj padini Kaštela, središnjeg pulskog brežuljka. Gimnazija na njemačkom jeziku svoje korijene ima u 1836. godini, osnovana u pazinskom Franjevačkom samostanu, koja 1873. dobiva status državne gimnazije, a u Pulu, u novu zgradu, seli 1890. godine.

Zgradu je 1888. godine projektirao južnotirolski arhitekt Natale Tommasi u stilu historicizma. Za ovu prosvjetnu ustanovu izabrao je stil talijanske neorenesanse. Zgrada je uvučena od regulacijske linije ulice da ne bi konkurirala povijesnoj strukturi antičkih zidina s Herkulovim i Dvojnim vratima.

Kamen temeljac rovinjske gimnazije položen je u siječnju 1912. godine, svečano je otvorena 28. rujna 1913. godine. Deset mjeseci kasnije pokrenuta je opća mobilizacija, prvi maturanti obukli su uniforme i krenuli u rat.

Zgrada je jako lijepa, a izgrađena je prema projektu tršćanskog arhitekta Lodovica Braidottija (1865.-1939.) u neorenesansnom stilu. Na uglovima ispod krova dominiraju mozaici s idiličnim motivima rada i društvenog sklada. U sredini zdanja ispisana je latinska misao: Non scholae sed vitae discimus (Ne učimo za školu već za život).

Natale Tommasi

Rezidencijalne vile

Zgrade za stanovanje mornaričke aristokracije postale su prijeko potrebne u drugoj polovini 19. st. Na području Verude i Stoje u Puli podižu se rezidencijalne vile koje upotpunjuju vojničko-ladanjski značaj grada. Prvenstveno je riječ o vilama strogog arhitektonskog volumena omekšanog dekorativnom plastikom i upotrebom toplih boja, a u projektiranju je važan i hortikulturni element.

Vila Martinz (1883. - 1903. godine) primjer je rezidencijalne arhitekture historicističkog značaja. Uz stroge volumene vile austrijskih časnika, poput Vile Trapp i Vile Geyer, zanimljiva je neobična arhitektura Vile Horthy.

Vilu je dao sagraditi mađarski kontraadmiral Miklos Horthy de Nagybanya. Radove je završio talijanski građevinski majstor Virginio Volpi sredinom srpnja 1918. godine. Vila Horthy je arhitekturu Pule obogatila novim rješenjima i stilovima. Posebnost vile je jedinstvena visoka kula koja joj daje bajkovit izgled.

Vila Trapp najpoznatija je austrougarska vila u Puli, ponajviše zbog njezina poznatog vlasnika. Ovo remek-djelo izgrađeno je od 1912. do 1913. godine prema projektu arhitekta Ferdinanda Geyera. Naziv je dobila po austrougarskom mornaričkom časniku Georgu Ludwigu Ritteru von Trappu, čiji je život poslužio kao inspiracija za filmski klasik "Moje pjesme, moji snovi".

Kombinacija rezidencijalnog i ladanjskog značaja ostvarena je u djelu arhitekta Catilia Bisia po čijem je projektu 1886. godine izgrađen dvorac Benedetta Polesinija na otoku Sv. Nikola kod Poreča.

Vila Horthy u Puli

Kazališta

Zgrade kazališta, kakvim ih poimamo danas, svoj oblikovni vrhunac postižu u vrijeme visokog historicizma 19. st. Zbog zahtjeva modernog građanskog društva nastaju kazališne građevine koje će donijeti poneka inovativna rješenja u mikrourbanističkom smislu.

U drugoj polovini 19. st. izgrađeno je rovinjsko kazalište Gandusio (1854.), porečko kazalište Teatro Verdi (građeno prema projektu tršćanskog arhitekta Domenica Pulghera, 1887.) te Teatro nuovo, prva suvremena kazališna zgrada, izgrađena u Puli 1851.-1854. godine. Investitor je bio Pietro Ciscutti, a projektant i izvođač Venecijanac Caprera. (Ciscutti je 1881. godine izgradio veću kazališnu zgradu).

Rovinjsko kazalište izvorno se zvalo Rubineum. Preimenovano je 1928. godine u Gandusio po glumcu Antoniju Gandusiju. Teatro nuovo, vlasnika Pietra Ciscuttija, djelo je tršćanskog arhitekta Ruggera Berlama. Berlamov sin Arduino sagradio je zgradu Municipija (1904.–1910.) u Poreču na kojoj koristi srednjovjekovni stil venecijanskog zaleđa.

Sakralne građevine

U 19. st. na području Istre u sakralnoj gradnji nema većih ostvarenja osim preoblikovanja starijih zdanja. U Puli se gradi crkva Gospe od Mora (1891. – 1898.) u neoromaničkom stilu, pa neoklasicistička crkva Srca Isusova (1904.), a u Rovinju crkva Sv. Pelagija (1907. – 1908.), centralnog tlocrta s kupolom i dvama zvonicima.

Vodnjanska komunalna palača, Konvikt

Od ostalih građevina javne namjene treba spomenuti neogotičku Komunalnu palaču (1911.) u Vodnjanu te pazinski Konvikta (1913.–1920-ih). Gradnja, danas Pazinskog kolegija, nekoć sjemeništa, počela je duboko u 20. st. što svjedoči o dugom zadržavanju historicizma na području Istre. Zgrada je djelo Anselma Wernera koji se koristi neorenesansnim uzorom toskanskih palača-utvrda s tornjem.

Prema podacima iz monografije "Vodnjan - grad priča", radovi na komunalnoj palači u Vodnjanu počeli su u ožujku 1909., a završili u listopadu 1910. godine. S druge strane, prema podacima Istrapedije radovi su završeni 1911. godine.

Početkom 19. stoljeća srušen je stari kaštel da bi se otvorio prostor i stvorio središnji gradski trg, ali se narednih stotinjak godina na mjestu palače i dalje nalazilo stari fontik, komunalni spremnik žita. Komunalna palača izgrađena je u stilu venecijanske neogotike čime se idealno uklopila u arhitektonsko naslijeđe Vodnjana.

Vodnjanski kaštel izvan gradske jezgre izgrađen je oko 1300. godine, okružen rovom s pomičnim mostom. Dvije su kule nadzirale prilaz sa sjevera i juga.

Kaštel je bio okružen javnim zgradama: skladištem ječma u sklopu kojeg su se nalazili gradska loža, arhiv i kancelarija rektora, te skladištem žita. Tlocrt nekadašnje cisterne i kaštela na glavnom današnjem trgu označeni su bijelim kamenim pločama.

Povezane vijesti

• JESTE LI ZNALI? Pojavila se inicijativa da se 16. prosinca proglasi Danom hrvatskih branitelja Istre jer se na današnji dan za Pulu dogodilo nešto izuzetno važno i spasonosno
• Slovenci planiraju poslati vojsku na granicu s Hrvatskom da ih zaštiti od korone. Valter Flego odmah reagirao dopisom Europskoj komisiji. SAZNAJEMO ŠTO JE NAPISAO
• Idis Turato, arhitekt svjetskog glasa: ISTRA JE SAVRŠENO MJESTO ZA ŽIVOT! Evo i zašto