pjenušava istra
Gremu ispit ena butelija: Donosimo priču o suživotu mještana Vrha i pjenušaca koja počinje davne 1874.
(Arhiva Glasa Istre)
Istarski gradić Vrh u središnjoj Istri na Buzeštini ima izuzetan položaj. S crkvenog zvonika (35 m) vidi se više od stotinu gradova, gradića, sela i crkava na istarskom poluotoku. Vrhovština obuhvaća sedamnaest sela i zaselaka zanimljiva imena: Dol, Dobrava, Klarići, Luskići, Grgorići, Barušići, Matiški, Senj, Paladini, Šćulci, Marčenigla, Juridi, Marčeniško Polje, Medveje, Sladetija, Kijeka, Ngnar, Šimići i Senica.
Gradić Vrh ima četrdeset kuća zbijenih oko župne crkve Uznesenja Marijina, što je sagrađena 1231. godine. Kao naselje spominje se 1195. godine. Pripadao je akvilejskim patrijarsima, a od 1508. godine Veneciji, podčinjen Sovinjaku.
Gremo ispit ena butelija
Vrh i njegova okolica poznati su po uzgoju vinove loze iz koje se proizvode kvalitetna vina i što je naročito zanimljivo, istarski pjenušac. Gotovo svaka vinogradarska kuća priprema pjenušac ili kako ga ovdje zovu – butilje.
Jedna od stvari koje se ovdje već dugo ne mijenjaju jedinstven je i krajnje neobičan ukus stanovnika Vrha u vinima: ovdje već više od stotinu godina svaka kuća proizvodi i konzumira gotovo isključivo pjenušce. To nije nekakva aristokratska priča jer Vrh je donedavno bio selo s težačkim stanovništvom.
Ako te u Vrhu pozovu "Gremu ispit ena butelija", to je nedvojbeno poziv na čašu pjenušca. Butilija je iskrivljena talijanska riječ bottiglia, što znači boca. Umijeće pravljenja pjenušca u Vrhu spada u tradicijsku baštinu ovog dijela Istre te bi zbog toga nositelje tog umijeća trebale stimulirati odgovarajuće državne institucije.
Pjenušava vrhovina
Poznati slikar, putoslikopisac, Matija Pokrivka (1923.-2010.), zaljubljenik u Istru, napisao je: "Putujući Istrom, otkrio sam jedno novo, meni do tada nepoznato vino čije bi rodoslovlje, da ga se izradi, sličilo na ona kojima se diče stare plemićke obitelji. Držim stoga da je pjenušac iz Vrhovštine aristokrat među istarskim vinima".
I dalje: "Pjenušava vrhovina, tako se naime službeno zove to vino, piće je koje rastjeruje sumorne misli, čini da ljude i prirodu oko sebe gledate vedrije, radosnije. Nakon tog vina spremni ste oprostiti sve i najljućem neprijatelju…
Takvu bi kapljicu na svom stolu rado vidio i najrazmaženiji vinoljubac, a njegov su okus i buke nešto za čime vape i najrafiniranija nepca. Ukratko, vino je to dostojno da mu svaki umjetnik pokloni svu pažnju. Svojim prijateljima i svima koji žele i znaju uživati preporučuje ga slikar i putopisac Matija Pokrivka".
U svakom Vrhuvecu ili Vrhovecu, kako se već nazivaju stanovnici Vrha, kao da je ugrađen genetski kod s recepturom za proizvodnju pjenušaca, jer tamo se u svakoj kući proizvodi i pije samo – pjenušac!
Priča počinje 1874. godine
Priča o suživotu mještana Vrha i pjenušaca zbir je nekoliko predaja koje su se skupile u posljednjih 150 godina.
Priča počinje 1874. godine. Djedov djed Adriana Grpca, jednog od proizvođača pjenušca u Vrhu, bio je zvonar. U selo je iz Trenta došao svećenik, Slovenac, koji se prezivao Vranič. Mlad, nadobudan, vidio je da ljudi imaju vino, a on se potrudio nabaviti čepove i boce te ih poučio kako se pravi pjenušac. To iz današnje perspektive zvuči vrlo primitivno – dodaje se malo šećera u vino, začepi se boca i – to je to. Bio je to pjenušac kakav se radio godinama!
U Vrhu se ističu dvije obitelji istoga prezimena, Grbac, koja nisu u rodu, a koja prave pjenušac: Fabio Grbac, te dva brata – Mauro i Adriano s ocem Antunom Grpcem.
Obitelj Fabija Grpca proizvodnju pjenušca naučila je u 19. stoljeću, od plemićke obitelji Wolterschtein koja je živjela u obližnjem kaštelu u Račicama. Kao uspomenu Fabio čuva jednu butilju koju je njegovom pradjedu darovao svećenik iz Vrha, koji ga je također pripremao.
Predaja pak kaže da je mlada djevojka našla ranjena Napoleonova vojnika u dolini Mirne. Njegovala ga je, a on joj se zahvalio tako što ju je poučio vještini pravljenja pjenušca.
Fabio nije odstranjivao talog koji se stvara na dnu boce. On je zatvorenu bocu ostavljao uspravno na hladnom i mračnom mjestu u konobi.
Zapis Matije Pokrivke
Nakon smrti noneta Jakova i oca Fabia, delo je nastavio sin Franko, koji je pravljenje pjenušca učio od oca, ali i djeda Jakova. Prije nekoliko godina (2021.), treći u generaciji proizvođača pjenušca u obitelji Grbac, Glas Istre je prenio njegovu (njihovu) vinsku priču.
Tada je, među ostalim, rekao: "Metodu kojom je počeo nono, nastavio moj tata, još uvijek primjenjujem i ja. Danas postoje moderne metode gdje se boce okreću i talog izvlači van. Ja to još ne radim, tako da u našim bocama postoji jedan tanak sloj taloga".
"Istarski šampanjac", tako je svoj slikoputopis posvećen Jakovu Grbcu, naslovio Matija Pokrivka.
"Jakov Grbac, vrlo drag i uljudan i domaćin u najvinogradskijem je selu Istre, u Vrhu na Buzeštini. Nadaleko je poznat kao odličan i jedini proizvođač pjenušca od svojih pet vrsnih crvenih i bijelih vina: borgonje, terana, muškata, tokaja i malvazije.
Uskoro će u devedesetu godinu, Jakov još mladenački uspješno radi u vinogradu i u podrumu ispod stana. Slijedi ga sin, ali od svoga none najbolje uči unuk, mio dječak Franko. On će uskoro biti podučen pravi stručnjak vinogradarstva i vinarstva", zapisao je Pokrivka 1993. godine.
Naveo je također kako je godinama smjerno navraćao Jakovu. Hodočastio je i dovodio Nijemce, turiste, goste iz Poreča. "Brojna društva, više smo puta sjedili na bačvicama u zemljanu podrumu, pili rijetko crveno pjenušavo vino što nam je pri otvaranju boca debelim mlazom štrcalo u vis, gusto crveno kao volovska krv", zapisao je Pokrivka.
Proces dug dvije godine
Braća Mauro i Adriano pripremaju pjenušac na drugačiji, moderniji način. Proizvode dvije vrste – tamniji pjenušac od terana i svijetli od malvazije.
Butilje se pune za vrijeme punog mjeseca neposredno nakon Uskrsa. Dodaje se kvasac i rastopljen šećer, kako bi se u zatvorenoj boci odvijalo naknadno vrenje. Butilje se stavljaju u hladne komore u podrumu i tu ostaju devet mjeseci. Svaka tri mjeseca potrebno je bocu protresti kako bi se bolje odvajao talog.
Nakon devet mjeseci boce se sele na taložnice gdje se postavljaju u položaj s grlićem okrenutim prema dolje. Boce treba s vremena na vrijeme okrenuti za pola kruga udesno kako bi se talog bolje odvajao. Nakon što se talog skupi na čepu u grliću boce, otvara se i ispušta talog. Nadolije se nova količina vina i boca ponovno zatvori. Butilje se ostavljaju mirovati na zemljanom podu konobe još dva mjeseca. Nakon toga spremne su za konzumiranje.
Cijeli proces dobivanja pjenušca traje gotovo dvije godine. Kvaliteta vina povećava se s odležavanjem do pet godina, a poslije toga gubi na kvaliteti.
"Kada smo bili djeca, s djedom smo u rujnu odlazili u berbu. Tada bi berači stavljali u šato (zamućen šećer i jaja) crni pjenušac. Pjenušac u šatou, govorilo se, daje energiju za berbu. Pjenušac se ovdje pije uz nedjeljni obrok, na rođendanima, na svakom slavlju", objasnio je svojedobno Mauro Grbac.
Osim crnog pjenušca od terana, Adriano i Mauro počeli su prije nekoliko desetljeća raditi i rose pjenušac.
Devedesetih godina s vlastitim brendom pjenušaca počeli su se predstavljati na Vinistri na kojoj su svake godine dobivali medalje, diplome i priznanja. Prestali su sudjelovati na sajmu koji je za njih, kako su rekli, postao prevelik, s obzirom na to da su sada u igri puno veći proizvođači nego što su oni.
Sorte vinove loze
Pjenušac se dobiva iz raznih sorta vinove loze, bijeli iz istarske malvazije, a tamni od terana. Za dobivanje pjenušca koristi se i hrvatica i neke druge u Istri manje poznate sorte.
Jakov Mikac (1892.-1982.), učitelj i etnolog, navodi da se u Istri tradicijski uzgajalo samo osam vrsta vinove loze. Crna vina su teran, brgonja, bragulja i tirolko, a bijela vina malvažija. Vina ni bijela ni crna su muškat i refoško, a mješavina je ružica.
Mikac napominje da se teran i refošk smatraju najboljim vinima u Istri.
Pjenušava Istra
Izdanje vinskog vodiča "Pjenušava Istra", autora Umberta Pellizona, umjetničkog fotografa iz Muggie (Italija), i Glauca Bevilacque, predsjednika Skupštine Zajednice Talijana Novigrada, koji potpisuje tekstualni dio knjige, nazvano je jedinstvenim vinskim brevijarom.
Riječ je o edukativnom štivu na tri jezika (hrvatskom, talijanskom i engleskom), s predgovorom Franka Lukeža.
Naputak: ovaj vodič treba imati radi čuvanja tradicije i enološke povijesti Istre.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
