Svećenicima je bilo naloženo da vjeronauk smiju podučavati i održavati mise samo na talijanskom jeziku. Inače hrvatski svećenici su bili izloženi velikim progonima i nasilju, zato što su sa svojim vjernicima govorili i ispovijedali ih na materinjem-hrvatskom jeziku.

Ipak, sotonski plan fašista (talijanskih vlasti) da odnarode hrvatsku djecu, nije uspio zahvaljujući njihovim roditeljima, narodnim svećenicima i pojedinim učiteljima.

Zabranjeno je izlaženje svih hrvatskih listova u Istri. Nakon toga novine na hrvatskom jeziku donose se u Istru tajnim kanalima i dostavljaju čitateljima.

Po okupaciji Istre, talijanske vlasti su konfinirale, odvele bez suđenja u razne logore (van Istre) pretežno na jug Italije na tisuće i tisuće Istrana (Hrvata). Postupak prema zatočenicima u tim logorima bio je veoma loš, nečovječan, što je dovodilo do teškog narušavanja zdravlja. U konfinecije (logore) ljudi su se slali zbog i najmanjeg (ili izmišljenog) prekršaja.

Bilo je i montiranih procesa na kojima su istarski intelektualci suđeni na dugogodišnje robije.

Već prvih dana zaposjedanja Istre po Talijanima, počela su hapšenja i odvođenja, počeo je i bijeg istarskih Hrvata preko granice u Hrvatsku. Službenici hrvatske nacionalnosti su ostajali bez posla, pa su i oni emigrirali, hrvatski jezik je izbačen iz svih ustanova. Zapošljavaju se talijanski službenici, primaju se talijanski suci.

Isti je slučaj bio i s radnicima, na tisuće radnih mjesta je ukinuto pa su radnici sa svojim obiteljima morali otići iz Istre. Seljaci su također, iseljavali.

Val bjegunaca nije prestajao jer nasilje talijanskih vlasti (službenih i neslužbenih) nije jenjavao, već se pojačavao. Većina njih smještala se u Zagrebu ali i drugim mjestima Hrvatske i van nje (Bosni i Hercegovini, Srbiji…). Računa se da je od 1918. do 1935.godine iz Istre iselilo preko 80.000 Hrvata.

Talijanska-fašistička vlast u Istri je sustavno provodila svoje namjere da sasvim iskorijeni hrvatsko stanovništvo. Za najmanje prekršaje na primjer kažnjavalo se seljake visokim kaznama, a kada ih nisu mogli platiti davala su im se imanja na dražbu, na kojoj bi ih otkupljivale talijanske banke i bogataši – Talijani s namjerom da na njih dosele Talijane.

Prilikom pisanja gornjeg teksta na temu fašizma služio sam se knjigom Ernesta Radetića "Istra pod Italijom 1918-1943". Knjiga obiluje mnoštvom podataka, opisa konkretnih slučajeva zlostavljanja, progona, ubojstava, suđenja, uništavanja imovine istarskih Hrvata, njihovih udruga i slično. Radi se o dragocjenom svjedočanstvu vladavine talijanske-fašističke vlasti Istrom i pokušaju talijaniziranja Istre. Na kraju knjige se nalazi tekst pod naslovom "Pokusna razmjena s računom gubitka i dobitka", kojeg u nastavku prepisujem sa manjim skraćenjima:

"Da rekapituliramo prijašnja poglavlja napravit ćemo malu pokusnu razmjeru svega što smo prije zaposjedanja po Italiji imali, a da bismo nakon njene 25-godišnje vladavine mogli vidjeti što smo sve od nje dobili, odnosno po njoj izgubili.

- Imali smo 250.000 nacionalno svjesnih seljaka Hrvata, radišnih kao crvi koji su neizmjernom ljubavlju, samo njima svojstvenoj, obrađivali ovu dovoljno bogatu zemlju i ubirali iz nje proizvode kojima su hranili sebe i onih 300.000 Talijana po gradovima…

- Imali smo u Istri od 4.713 četvornih kilometara u svojim hrvatskim rukama 4.138 četvornih kilometara zemlje kao svoje isključivo i neprijeporno vlasništvo koje su nam ostavili očevi i djedovi od pradavnih davnina…

- Imali smo starinsko hrvatsko bogoslužje, koje se je na čitavom svijetu jedino u Istri sačuvalo neprekidno od devetog stoljeća do danas.

- Imali smo 504 crkve u kojima su narodni svećenici do talijanske okupacije svom puku slobodno mogli propovijedati i mašiti u hrvatskom i slovenskom jeziku te mu u njegovom jeziku tumačiti kršćanski nauk.

- Imali smo otprilike isto toliko vrijednih narodnih svećenika Hrvata ili Slovenaca, sve domaćih sinova koji su bili pravi pastiri svog stada, trpeći o njima i dijeleći s njima u najtežim njegovim časovima i dobro i zlo.

- Imali smo u Istri 169 hrvatskih škola…

- Imali smo u Istri 343 hrvatska učitelja…, sve pravih narodnih kmetskih sinova, odanih i požrtvovanih narodnih prosvjetara

- Imali smo jednu hrvatsku državnu veliku gimnaziju u Pazinu, jedno žensko učilište u Pazinu,

- Imali smo tri hrvatske tiskare

- Imali smo tri hrvatska dnevnika ("Hrvatski list" Pula, "Riječki novi list" Rijeka i "Riječke novine" Rijeka), dva hrvatska tjednika i 24 što hrvatskih što slovenskih zbornika, revija i drugih povremenih publikacija,

- Imali smo 414 što hrvatskih što slovenskih gospodarskih zadruga sa preko 100.000 članova, koje su bile stup gospodarske snage našeg tamošnjeg naroda,

- Imali smo Istarski zemaljski sabor i u njemu 19 narodnih zastupnika, te 3 zastupnika u bečkom parlamentu

- Imali smo oko 500 prosvjetnih, sportskih i omladinskih društava

- Imali smo divna narodna imena i još ljepša hrvatska prezimena, koja su očevi naši i djedovi nosili s ponosom duga i duga stoljeća

- Imali smo izvorne hrvatske narodne nazive za svaku njivu, svaki put, svaku stazu, svaku livadu i oranicu, svaku planinu, rijeku i rječicu, svako mjesto, selo i zaselak

- Imali smo drevne glagoljaške spomenike, knjige i povelje, ponos naše slavne prošlosti

- Imali smo bogatu književnost s lijepim brojem kulturnih radnika, novinara, književnika, pisaca i pjesnika, koji su narod vodili, upućivali i prosvjećivali

- Imali smo cijeli niz krasnih narodnih domova, sve plod žuljeva i otkidanja od ustiju

- Imali smo čitav niz općina u svojim rukama, u kojima smo u okviru općinskih autonomija sami upravljali svojim probicima

- Imali smo…imali smo sve što jedan narod samoniklo, kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati…

A što imamo danas?

Što nam je velika Italija koja nam je u proglašenima Petiti di Roreta, Lazzoti-a, Giolitti-a, Bonomi-a, Sforze, Conte Colonne i Viktora Emanuela, obećavala?

Sve su nam odnijeli i uništili i mi danas nemamo ništa, ni jedne crkve, vrlo malo narodnih svećenika, niti jednog učitelja, ni jedne novine, ni jedne knjige, ni jednog društva, ni jednog narodnog doma, ni jedne tiskare, knjižare, ni jednog narodnog zastupnika, ni jednog svog intelektualca, sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.

Iznositi povijest Istre od 1918. do danas znači nizati nasilja vlasti, države i pojedinaca, što su ih počinili sustavno uništavajući sve što je u Istri hrvatsko…

Naći će se državnika, političara…koji će pokušati dokazivati kako je potrebno…ili da zadrži ili ponovno dobije pod svoju vlast Istru…

Krik, kojim i na samu pomisao na to odgovara svaki Hrvat... koji je upoznao sve strahote nekadašnje mletačke i danas moderne talijanske vladavine... samo je jedan - očajnički krvavi krik: Ne! Nikada!!!

Nikada ni pod koju cijenu pod talijansku vlast

Hrvatskoj je Istri mjesto samo uz Hrvatsku, samo uz ostalu hrvatsku braću…"

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Povijesni revizionizam je vrlo agresivan. Istrani su ponosni na svoje partizane, narodnjake, svećenike, koji su pružili otpor fašizmu, oslobodili Istru od tog zla i priključili svojoj matici Hrvatskoj. PONOSNI SU NA ANTIFAŠIZAM
• KAKO JE ISTRA POSTALA NAJNAPREDNIJA REGIJA TADAŠNJE HRVATSKE: Priča o generacijama Istrana koji su 70-ih godina prošlog stoljeća reformirali Pulu
• "ISTRANIN U VRTLOGU PRAVOSUĐA I POLITIKE" - knjiga Rudolfa Frančule koja ruši tabue o "mračnom dobu komunizma"