U Glasu Istre od 9. listopada 2021. godine objavljen je intervju sa povjesničarom Ivom Golsteinom kojeg je vodio novinar tog lista Marcello Rosanda. Svog je sugovornika predstavio kao "...jednog od najpoznatijih i najproduktivnijih među hrvatskim povjesničarima..." Intervju je naslovljen riječima Ive Goldsteina: "Hrvatska se mora detuđmanizirati. Povijesni revizionizam prvenstveno se odnosi na razdoblje NDH i pokušaje ocrnjivanja Jugoslavije...Franjo Tuđman je otvorio prostor takvim reinterpretacijama kada je rekao da NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom".

Intervju sam pročitao s velikim interesom i pažnjom i zadovoljan sam njime. Posebno mi je drago što se dobar dio pitanja i odgovora odnosi na noviju povijest i zbivanja vezana za Istru – Istrane u razdoblju od 1918. do 1945.godine. Poželjni su i potrebni javni istupi uglednih povjesničara kao što su Ivo Golstein, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i drugih. Povijesni revizionizam vrlo je agresivan, uzeo je maha.

Na tu je pojavu upozorio i Slavko Goldstein, otac Ive Golsteina, već u ranim 90-im godinama, a 1992. godine je uputio otvoreno pismo Franji Tuđmanu. Pismo u kojem piše o ustašizaciji Hrvatske, a posebno u svojoj knjizi pod naslovom "1941. godina koja se vraća" objavio je jedino Glas Istre.

Vrlo aktivnu ulogu, da ne kažem predvodničku, ima i katolička crkva, između ostalog u širenju teze da je ustaški logor Jasenovac bio radni logor, održavanja misa zadušnica za Antu Pavelića i sličnim aktivnostima. HRT je također aktivna na tom planu. Možda se ipak nešto mijenja jer je na HRT-u nedavno počelo emitiranje serije NDH koja je u toj kući bila bunkerirana šest godina.

Naši revizionisti mogu biti jako zadovoljni svojim rezultatima. Naime, prošlogodišnje istraživanje Europske komisije pokazalo je kako 70% hrvatskih srednjoškolaca smatra da su Ante Pavelić i NDH – pozitivni.

Neću komentirati intervju uvaženog povjesničara Goldsteina, već ću se osvrnuti na nekoliko rečenica koje se odnose na "istarski" dio intervjua. Na pitanje novinara kakva je bila demografska slika Istre prije pojave fašizma, Goldstein odgovara: "Popis iz 1910. godine za hrvatski dio Istre (bez otoka) rađen na temelju uporabnog jezika pokazao je da od 264.836 stanovnika ima 126.478 Hrvata, 98.520 Talijana, 12.452 Njemca, 10.254 Slovenca i 17.132 ostalih (narodi iz ostalih dijelova monarhije)". Potom Golstein govori o tome kako je talijanska vlast u Istri započela radikalnu eliminaciju hrvatske i slovenske većine. Posebno formirane fašističke grupe zastrašivanjem, prijetnjama i batinanjem onemogućavali su svaki javni iskaz hrvatstva i slovenstva. Zbog takvog terora Hrvati su počeli odlaziti u Zagreb, ali i drugdje.

Goldstein govori i o istarskom antifašizmu, o povijesnoj ulozi Tita u oslobađanju i pripojenju Istre Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Na pomalo intrigantno, da ne kažem provokativno pitanje novinara Rosande po čemu je istarski antifašizam drugačiji od onog ostalih dijelova Hrvatske , dobiva odgovor da možemo reći da je fenomen istarskog antifašizma zaista poseban.

U svojoj knjizi, koja izlazi krajem ove godine, dosta sam prostora posvetio Istri, fašizmu i antifašizmu na ovim prostorima pa ću u nastavku prenijeti samo neke dijelove. Jedan od recenzenata moje knjige je i poznati hrvatski odvjetnik iz Zagreba Anto Nobilo. Tekst iz moje knjige o fašizmu i antifašizmu ponukao ga je da napiše sljedeće:

"Očito je istarska kolektivna svijest, koja je prva upoznala i osjetila fašizam na svojoj koži, razvila kod Istrijana kolektivni imunitet od svakog oblika fašizma...To je transgeneracijski imunitet". Moj prijatelj Stanko Škrbec iz Rijeke, bivši direktor i glavni urednik Novog lista, kad je pročitao citirane riječi Ante Nobila, napisao mi je da to može slobodno ući u dopunjeno izdanje Istarske enciklopedije.

Međutim, nisam siguran da su baš svi Istrani stekli "kolektivni imunitet od svakog oblika fašizma". Ipak ima, nadam se samo pojedinaca, koji su i na područje Istre počeli širiti, za sada samo verbalno, fašističke-ustaške riječi, poruke - "Ubij Istrijana", "Ubij Srbina", "Ovo je Park Ante Pavelića".

Evo skraćenog teksta o fašizmu i antifašizmu u Istri, koji je napisan u mojoj knjizi, uz napomenu da sam se i na nekim drugim mjestima dotaknuo tih tema jer su vrlo aktualne, posebno u Hrvatskoj.

Posezanje Italije za Istrom javlja se još u prvoj polovini 19. stoljeća, da bi svoje zahtjeve aktualizirala tijekom Prvog svjetskog rata kada je ucijenila saveznike koji su bili u ratu s Austro-Ugarskom, u čijem je sastavu bila i Istra. Te je 1915. godine sklopljen tzv. Londonski ugovor kojim su se Francuska, Engleska i Rusija obvezale da će Italija, ako uđe u rat na strani saveznika, između ostalog dobiti čitavu Istru i neke otoke (Cres, Lošinj) i otočiće (Unije, Susak).

U listopadu mjesecu 1918 godine, kada je de facto prestao otpor austrougarske vojske, talijanska vojska okupirala je Istru. Tako je Istra ušla u sastav kraljevine Italije.

Teror

Već u prvim danima okupacije Italija je započela sa terorom prema istarskim Hrvatima koji je trajao sve do 1943. godine, s time da je dolaskom fašista (Mussolinija) na vlast teror uzeo velikog maha.

Glavna hajka je na početku pokrenuta protiv narodnog svećenstva i hrvatskih učitelja-profesora, slijedili su narodnjaci, ali i svjesniji seljaci, trgovci, obrtnici.

Na mjesta protjeranih svećenika, učitelja, dovedeni su župnici, učitelji, ali i drugi službenici iz Italije. Već 1919. godine u Italiji se pojavio fašistički pokret koji želi uspostaviti nekadašnje rimsko imperijalno carstvo, da bi u listopadu 1922. godine Benito Mussolini kao čelnik fašističke stranke (pokreta) preuzeo vlast. U Istri je fašizam zavladao i prije formalnog preuzimanja vlasti u Rimu te je nesumnjivo bio jedini gospodar nad životom i smrti hrvatskog življa.

Zavladao je strahoviti fašistički teror, napadi na ljude. Zatvarali su ih, ubijali, uništavali imovinu (palili kuće), pljačkali. Fašističke vlasti donose dekrete kojima se ovlašćuje lokalna vlast u Istri da mogu hrvatske nazive mjesta promijeniti u talijanske. Zatim slijedi dekret kojim se zabranjuje djeci davati netalijanska imena. Godine 1927. objavljen je zakon prema kojem se sva prezimena trebaju talijanski oblikovati tj. potalijančiti. Potalijančeni su i nazivi, imena rijeka, potoka, dolina koja su oduvijek bila hrvatska.

Dovoljno je samo letimično pogledati Istarski razvod, jedan od fundamentalnih dokumenata iz 14. stoljeća, pisan hrvatski jezikom. Istarski Hrvati su prije okupacije imali svoje hrvatske škole, uključivši i gimnaziju na hrvatskom jeziku otvorenu u Pazinu 1899.godine. Naravno da su u tim školama učitelji podučavali djecu na materinjem hrvatskom jeziku.

Odnarođivanje djece

Fašistička vlast je, međutim, već 1924.godine naredila da se u svim dotad hrvatskim školama nastava odvija isključivo na talijanskom jeziku, i tako započinje odnarođivanje djece. Ta se naredba odnosila na 444 hrvatske i slovenske škole koje je pohađalo 52.000 učenika, uz napomenu da su još ranije hrvatski učitelji potjerani iz Istre i dovedeni učitelji iz Italije, koji uopće nisu ni znali hrvatski jezik.

Rudolf Frančula

Djeci je u školi, ali i van škole, pod prijetnjom kazni bilo zabranjeno govoriti hrvatskim jezikom. Odgajana su u talijanskom duhu, mržnji i preziru svega što je hrvatsko. Također, bilo je najstrože zabranjeno i svako upotrebljavanje hrvatskih knjiga. U dječjim vrtićima djeca su odgajana na talijanskom jeziku. Svećenicima je bilo naloženo da vjeronauk smiju podučavati i održavati mise samo na talijanskom jeziku. Hrvatski svećenici bili su izloženi velikim progonima i nasilju zato što su sa svojim vjernicima govorili i ispovijedali ih na materinjem, hrvatskom jeziku.

Zabranjeno je bilo i izlaženje svih hrvatskih listova u Istri. Nakon toga novine na hrvatskom jeziku donose se u Istru tajnim kanalima i dostavljaju čitateljima. Ipak, sotonski plan fašista, talijanskih vlasti, da odnarode hrvatsku djecu, nije uspio zahvaljujući njihovim roditeljima, narodnim svećenicima i pojedinim učiteljima.

Nakon okupacije Istre, talijanske vlasti su tisuće i tisuće Istrana (Hrvata) bez suđenja odvele u razne logore (van Istre), pretežno na jug Italije. Postupak prema zatočenicima u tim logorima bio je veoma loš, nečovječan, što je dovodilo do teškog narušavanja zdravlja. U konfincije (logore) ljudi su se slali zbog i najmanjeg (ili izmišljenog) prekršaja. Bilo je i montiranih procesa na kojima su istarski intelektualci suđeni na dugogodišnje robije.

Masovno iseljavanje

Već prvih dana nakon što su Talijani zaposjeli Istru počela su hapšenja i odvođenja, počeo je i bijeg istarskih Hrvata preko granice u Hrvatsku. Službenici hrvatske nacionalnosti su ostajali bez posla, pa su i oni emigrirali, hrvatski jezik je izbačen iz svih ustanova. Zapošljavaju se talijanski službenici, primaju se talijanski suci. Isti je slučaj bio i s radnicima, na tisuće radnih mjesta je ukinuto pa su radnici sa svojim obiteljima morali otići iz Istre. Seljaci su također iseljavali.

Val bjegunaca nije prestajao jer nasilje talijanskih vlasti (službenih i neslužbenih) nije jenjavao, već se pojačavao. Većina njih smještala se u Zagrebu, ali i u drugim mjestima u Hrvatskoj i izvan nje (Bosni i Hercegovini, Srbiji…). Računa se da je od 1918. do 1935.godine iz Istre iselilo više od 80.000 Hrvata.

Talijanska-fašistička vlast u Istri je sustavno provodila svoje namjere da sasvim iskorijeni hrvatsko stanovništvo. Na primjer, za najmanje prekršaje seljake se kažnjavalo visokim kaznama, a ako ih nisu mogli platiti, njihova imanja davana su na dražbu na kojima bi ih otkupljivale talijanske banke i bogataši, Talijani, s namjerom da na njih dosele Talijane.

Iz knjige Ernesta Radetića "Istra pod Italijom 1918.-1943." koja obiluje mnoštvom podataka, opisa konkretnih slučajeva zlostavljanja, progona, ubojstava, suđenja, uništavanja imovine istarskih Hrvata i njihovih udruga, prepisujem finalni tekst s manjim skraćenjima pod naslovom "Pokusna razmjena s računom gubitka i dobitka".

"Da rekapituliramo prijašnja poglavlja napravit ćemo malu pokusnu razmjeru svega što smo prije zaposjedanja po Italiji imali, a da bismo nakon njene 25-godišnje vladavine mogli vidjeti što smo sve od nje dobili, odnosno po njoj izgubili.

Imali smo 250.000 nacionalno svjesnih seljaka Hrvata, radišnih kao crvi koji su neizmjernom ljubavlju, samo njima svojstvenoj, obrađivali ovu dovoljno bogatu zemlju i ubirali iz nje proizvode kojima su hranili sebe i onih 300.000 Talijana po gradovima…

Imali smo u Istri od 4713 četvornih kilometara u svojim hrvatskim rukama 4138 četvornih kilometara zemlje kao svoje isključivo i neprijeporno vlasništvo koje su nam ostavili očevi i djedovi od pradavnih davnina…

Imali smo starinsko hrvatsko bogoslužje, koje se je na čitavom svijetu jedino u Istri sačuvalo neprekidno od devetog stoljeća do danas.

Imali smo 504 crkve u kojima su narodni svećenici do talijanske okupacije svom puku slobodno mogli propovijedati i mašiti u hrvatskom i slovenskom jeziku te mu u njegovom jeziku tumačiti kršćanski nauk.

Imali smo otprilike isto toliko vrijednih narodnih svećenika Hrvata ili Slovenaca, sve domaćih sinova koji su bili pravi pastiri svog stada, trpeći o njima i dijeleći s njima u najtežim njegovim časovima i dobro i zlo.

Imali smo u Istri 169 hrvatskih škola…

Imali smo u Istri 343 hrvatska učitelja…, sve pravih narodnih kmetskih sinova, odanih i požrtvovanih narodnih prosvjetara

Imali smo jednu hrvatsku državnu veliku gimnaziju u Pazinu, jedno žensko učilište u Pazinu,

Imali smo tri hrvatske tiskare

Imali smo tri hrvatska dnevnika ("Hrvatski list" Pula, "Riječki novi list" Rijeka i "Riječke novine" Rijeka) , dva hrvatska tjednika i 24 što hrvatskih što slovenskih zbornika, revija i drugih povremenih publikacija,

Imali smo 414 što hrvatskih što slovenskih gospodarskih zadruga sa preko 100.000 članova, koje su bile stup gospodarske snage našeg tamošnjeg naroda,

Imali smo Istarski zemaljski sabor i u njemu 19 narodnih zastupnika, te 3 zastupnika u bečkom parlamentu,

Imali smo oko 500 prosvjetnih, sportskih i omladinskih društava,

Imali smo divna narodna imena i još ljepša hrvatska prezimena, koja su očevi naši i djedovi nosili s ponosom duga i duga stoljeća

Imali smo izvorne hrvatske narodne nazive za svaku njivu, svaki put, svaku stazu, svaku livadu i oranicu, svaku planinu, rijeku i rječicu, svako mjesto, selo i zaselak,

Imali smo drevne glagoljaške spomenike, knjige i povelje, ponos naše slavne prošlosti,

Imali smo bogatu književnost s lijepim brojem kulturnih radnika, novinara, književnika, pisaca i pjesnika, koji su narod vodili, upućivali i prosvjećivali,

Imali smo cijeli niz krasnih narodnih domova, sve plod žuljeva i otkidanja od ustiju,

Imali smo čitav niz općina u svojim rukama, u kojima smo u okviru općinskih autonomija sami upravljali svojim probicima

Imali smo…imali smo sve što jedan narod samoniklo, kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati…

A što imamo danas?

Što nam je velika Italija koja nam je u proglašenima Petiti di Roreta, Lazzoti-a, Giolitti-a, Bonomi-a, Sforze, Conte Colonne i Viktora Emanuela, obećavala?

Sve su nam odnijeli i uništili i mi danas nemamo ništa, ni jedne crkve, vrlo malo narodnih svećenika, niti jednog učitelja, ni jedne novine, ni jedne knjige, ni jednog društva, ni jednog narodnog doma, ni jedne tiskare, knjižare, ni jednog narodnog zastupnika, ni jednog svog intelektualca, sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve , sve pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.

Iznositi povijest Istre od 1918. do danas znači nizati nasilja vlasti, države i pojedinaca, što su ih počinili sustavno uništavajući sve što je u Istri hrvatsko…

Naći će se državnika, političara…koji će pokušati dokazivati kako je potrebno…ili da zadrži ili ponovno dobije pod svoju vlast Istru…

Krik, kojim i na samu pomisao na to odgovara svaki Hrvat…koji je upoznao sve strahote nekadašnje mletačke i danas moderne talijanske vladavine…samo je jedan – očajnički krvavi krik : Ne ! Nikada!!!

Nikada ni pod koju cijenu pod talijansku vlast…

Hrvatskoj je Istri mjesto samo uz Hrvatsku, samo uz ostalu hrvatsku braću…"

Organizirani otpor

Veliki Istrijan Mate Balota (Rakljanac) napisao je 1932.godine pjesmu "Božićni račun z gospodinom   Benedetom" koja je objavljena u zbirci "Dragi kamen". Tematika Balotine pjesme također je vladavina Italije Istrom. Ovaj dio o talijanskom fašizmu u Istri završit ću citiranjem dijela te pjesme, meni posebno drage :

"Šjor Benedeto Božić je, litu je kraj

I mi imamo jedan stari račun,

Kako su moji stari vajk s tvojima imali

Zaš oni su se dobro zmež sebe poznali

Čuda lit su ti stari h van u grad hodili

Za druge, rabotu i kaštige, teške su šolde nosili

I dobri su šćavi bili, kad bi cekine brojili

Ko ne, vi ste lako rinuli kračun…

Šjor, za posle naših starih iz tvojih libri se zna

Jeno za drugim tako za blizu tri stotine lit

Šjori i šćavi su bili jedan skupan svit.

Šjori ki pišu, robu prodaju i zapovidaju

Šćavi ki sebi zalogaje od usta otkidaju

I van gori na brigu nose sve ča je bolje

Za vas je delalo cilo prostrano polje.

Tvoj did je sina u Benece sla

A moj je svega vika   škulju na krovu ima".

Teror koji su talijanski fašisti vršili nad Hrvatima u Istri izazvao je pojedinačni, ali i organizirani otpor. Tako je već 1921. godine početkom veljače došlo do pobune seljaka Proštine, koju su fašisti ugušili 5. travnja 1921. nazvane Proštinska buna. Rudari Labinštine digli su 2. ožujka 1921. pobunu (generalni štrajk) nazvanu "Labinsku republika", koja je trajala do 8. travnja kada je ugušena oružanom akcijom talijanskih fašista.

Obje pobune bile su organizirani pokušaj otpora ugnjetavanog stanovništva Istre fašističkim paravojnim i paradržavnim grupacijama koje su nakon talijanske okupacije, uz prešutni pristanak službene vlasti, terorizirale Hrvate, ali i Slovence u Istri. Bio je to prvi organizirani otpor fašizmu u Europi.

Specijalni sud za zaštitu države fašističke Italije od 1926. do 1943. godine osudio je na zatvor ili progonstvo 692 istarskih antifašista, a Vladimir Gortan osuđen je na smrtnu kaznu koja je izvršena u jednoj pulskoj uvali koja je kasnije prozvana Gortanova uvala. Sve do kapitulacije Italije 9. rujna 1943. godine fašisti crnokošuljaši, kako smo zvali fašiste, zlostavljali su Istrijane. Tada je došlo do spontanog ustanka istarskog naroda nazvan i organiziran kao Narodnooslobodilački pokret (NOP). Može se reći da je to sada organiziraniji nastavak antifašističke borbe.

U borbi protiv fašizma i za nacionalnu pravdu isticali su se narodnjaci i mnogi svećenici. Posebno ističem Božu Milanovića koji je odigrao veliku ulogu u mirovnim pregovorima nakon oslobođenja, kada su se saveznici suglasili sa Pazinskim odlukama o priključenju Istre Hrvatskoj. U borbi protiv fašizma i dizanju svenarodnog ustanka učestvovali su i (rijetki) članovi komunističke partije. Svakako treba naglasiti da su se NOP-u priključili i mnogi istarski emigranti, među kojima je bilo i članova KP. NOP-u je pristupio i dio pripadnika talijanske zajednice.

Kapitulacijom Italije u Istri je buknuo opći ustanak. Razoružane su talijanske postrojbe, osnovan je operativni štab za Istru, I. i III. brigada i dva odreda. Pod oružjem se našlo 10.000 Istrana. Partizanske su jedinice kontrolirale cijeli poluotok osim Pule, Fažane i Vodnjana. Vlast preuzimaju Narodno oslobodilački odbori. Povijesnim Pazinskim odlukama 13. i 26. rujna 1943. Istra je ujedinjena sa svojom maticom Hrvatskom, što je potvrdilo i Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Tim su se odlukama priznala i prava talijanske zajednice.

Njemačka ofenziva

U listopadu u 1943. godine dolazi do njemačke ofenzive kojom su partizani prisiljeni na povlačenje, i ta vojska tj. nacisti preuzimaju vlast u Istri. U toj operaciji je više od 2.000 naših boraca i isto toliko civila izgubilo živote, uhićeno ih je bilo više od 1.200, u logore je odvedeno više od 400 osoba, zapaljeno je i razoreno nekoliko stotina stambenih i gospodarskih zgrada. NOP je nastavio djelovati u uvjetima okupacije i represije. Izvršeni su pokolji stanovništva u Šajinima, Bokordićima, Maloj Gajani, Križu. Iz dana u dan povećavao se broj pripadnika NOP-a, osnivaju se nove partizanske čete, aktivnost partizana sve je intenzivnija. Oživljen je i rad NOO-a. Uz partizanske čete, osnivaju se bataljoni, partizanska brigada (Vladimir Gortan).

U travnju 1944. godine osnovan je i prvi talijanski bataljun "Pino Budicin", sastavljen od talijanski boraca. Te iste godine (1944.) osnovana je i naša Istarska 43.divizija. Organiziraju se tečajevi i škole na hrvatskom jeziku. Osnivaju se glasila "Glas Istre", "Il nostro giornale", "Istarski vjesnik", jačaju kulturne djelatnosti. Na zgradi (Plovaniji) u selu Cvitići, u kojoj sam završio osnovnu školu, i danas stoji spomen ploča na kojoj piše: "U ovoj zgradi 1. srpnja 1944. godine počela je sa radom prva hrvatska narodna škola".

Krajem travnja 1945. godine jugoslavenska armija je s istarskim bataljunima započela oslobađanje Istre. Pazin je oslobođen 7. svibnja 1945. a istog dana predale su se i njemačke snage u Puli. U narodnooslobodilačkoj borbi (NOB-u) sudjelovalo je 28.754 Istrana, od kojih je oko 5.000 poginulo u borbama. Istrani su se borili u pet prekomorskih brigada koje su iz Italije prešle u Jugoslaviju i sudjelovale u borbama za konačno oslobođenje Istre. Bilo je oko 5.800 civilnih žrtava, a u logore je odvedeno 21.509 Istrana.

Istrani su ponosni na svoje partizane, narodnjake, svećenike, koji su pružili otpor fašizmu, oslobodili Istru od tog zla i priključili svojoj matici Hrvatskoj. Ponosni su na antifašizam. Pamtimo zlo koje je fašizam nanio Istri i njenim stanovnicima, zato su vrijednosti antifašizma ugrađene ne samo u Statut, temeljni akt Istarske županije, već se iste štite i u svakodnevnom životu. Naravno, ima i iznimaka, ali one su ipak rijetke.

U Istri su na primjer, za razliku od ostatka Hrvatske, ostali netaknuti spomenici koji se odnose na pojedine događaje, ličnosti iz NOB-a. Obilježavaju se značajniji događaji iz tog razdoblja, posebno donošenje odluke o priključenju Istre Hrvatskoj. Ne zaboravlja se istaknuti ni ulogu Josipa Broza Tita vezano za provođenje Pazinskih odluka. Jedan pjevački zbor na repertoaru ima i partizanske pjesme, što je jedinstven slučaj u Hrvatskoj.

Povezane vijesti

• Spomen na početak općenarodnog ustanka u Istri
• KAKO JE ISTRA POSTALA NAJNAPREDNIJA REGIJA TADAŠNJE HRVATSKE: Priča o generacijama Istrana koji su 70-ih godina prošlog stoljeća reformirali Pulu
• "ISTRANIN U VRTLOGU PRAVOSUĐA I POLITIKE" - knjiga Rudolfa Frančule koja ruši tabue o "mračnom dobu komunizma"