Ilustracija (Pixabay)
Povjesničar Andrej Bader autor je knjige "Zabavice u stvaranju" gdje opisuje povijest i posebnosti predškolskog odgoja na području Medulina i okolice, ali bavi se i vrtićima u Puli i okolici.
Bader je u izradi ove knjige posegao za svojim dugogodišnjim iskustvom.
- Tijekom godina imao sam mogućnost i sreću puno putovati. I uvijek, gdje god to mogu, obiđem muzeje. Muzeji su prepuni igračaka, ali posjetitelji ih često ne zamjećuju, već je pozornost usmjerena na velike, poznate ili monumentalne eksponate. I polako postajete svjesni da civilizacije propadaju, kulture nestaju, a ostaju njihove igračke. To je bila prva nit vodilja. Drugi dio knjige posvećen je fenomenu vrtića i predškolske nastave u Puli i njenoj bližoj okolici od šezdesetih godina 19. stoljeća do danas, kazao je Bader.
Pošto je dio knjige vezan za igre, razgovarali smo se o igrama nekoć i danas, kada se djeca naoko igraju manje.
- Naravno da se igraju i danas. Igra je duboko usađena u ljudsko biće, jedina razlika između nas odraslih i današnjih mališana je što smo mi bili materijalno uskraćeni za tisuću nepotrebnih stvari i poticaj za beskonačnu igru iza zgrade ili u šumici bila je mašta. Sanjali smo otvorenih očiju taj Trst, a bilo smo zapravo (i to vrlo svjesni) jako bogati. Bili smo bogati u neprekidnoj bezbrižnoj sreći. Nadam se da su i današnja djeca podjednako sretna. Sada bih mogao reći: a ne sigurno nisu sretni, tu su video-igrice, mobitel, ali to nije njihova percepcija, već opservacija odrasle osobe, otkriva povjesničar, dodajući kako nam materijalni, likovni i pisani povijesni zapisi daju vrlo zoran i direktan uvid u povijest igračaka. Djevojčice su se najčešće igrale s malim kuhinjicama i lutkicama, dok su se dječaci "igrali rata", utrkivali se, a i jedni i drugi podjednako su voljeli igre loptom.
Bader tvrdi da su razlike između igara u raznim područjima Istre ponekad u nazivima. Premanturski naziv za ljuljačku bio je kakabelnica. Postojale su ine varijacije igara gdje se gađalo kamenom, ili starom kovanicom određeni predmet ili zadanu ravninu, ali u biti riječ je o istim igrama, istom kulturnom krugu.
Razgovarali smo i o predškolskim ustanovama, nekad i danas.
- Ono što ih povezuje i čini nerazorivi temelj i jučer i danas su iznimno visoki standardi koji su bili usmjereni k djeci. Od samih začetaka koncem šezdesetih godina 19. stoljeća tijekom austrougarske vladavine, talijanske uprave, jugoslavenskog perioda, predškolske ustanove bile su pod posebnom pažnjom zajednice. Osnovne razlike su u vlasničkim odnosima i broju odgojiteljica. Po austrijskim standardima jedna odgajateljica bila je zadužena za grupu do stotinu mališana, što je danas nezamislivo. Ironija je da je puno lakše bilo doći do najstarijih podataka nego o vrtićima otvaranim tijekom pedesetih godina. Prvi vrtić na području današnje općine Medulin otvoren je u Banjolama 1906. ali je djelovao samo to ljeto. Vrtić je otvoren u Premanturi 1914., ali je ubrzo zbog Prvog svjetskog rata zatvoren, da bi ponovno otvorio svoja vrata djeci 1919. godine kao asilo. Iste godine otvoren je i u Medulinu. Problem s rekonstruiranjem programa i rada nakon Drugog svjetskog rata je što gro dnevnika i izvješća nisu sačuvani, kaže Andrej Bader, otkrivajući i kako je došao do izvornih fotografija za ilustriranje povijesti obrazovanja najmlađih na Medulinštini. "Vještina svakog marljivog povjesničara je neovisno što trenutno radio, ukoliko zamijeti neki podatak koji mu u tom trenu nije u fokusu da ga pohrani i spremi u "mentalni folder". Tako sam ja dvadeset godina "pripremao teren" skupljajući polako fotografije. Svakako treba istaknuti i impresivni odaziv mještana koji su istupili svoje fotografije", kaže Bader.
Također, povjesničar je iznio i neke misli nastale tijekom istraživanja.
- Možda najveće čuđenje je u meni izazvala spoznaja koliko su djeca bila ista u posljednjih pet tisuća godina. Kada je pak riječ o predškolskim ustanovama impresioniran sam, dugoročnim planiranjem i metodologijom u asilima tijekom talijanske uprave, kaže, nadodajući da "može zvučati banalno, i najvjerojatnije i je tako, ali najveća poteškoća (bolje reći muka) je bila napraviti registar odgojiteljica u Medulinu, Pomeru, Premanturi i Banjolama pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Mislite "lako je to" i onda shvatite da dokumenata nema, a oral history je kaos".
U pripremi je knjiga o grafitima brodica na istarskim srednjovjekovnim freskama. Jedna tema koja će rasvijetliti generičku terminologiju vezanu uz pomorstvo, najavljuje Andrej Bader.