"Znao sam više-manje oduvijek da nešto ne štima, samo što je taj osjećaj teško opisati ili objasniti budući da normalni ljudi ne razmišljaju o takvim stvarima jer kod njih ne postoji ta disonanca", započinje priču osoba koja je bila muškarac zarobljen u tijelu žene. Riječ je o muškarcu iz Istre u tridesetim godinama čiji identitet nećemo otkriti. Ne zato što se boji ili srami, nego se ne želi eksponirati. Ekskluzivno za Glas Istre ispričao je kako je tekao njegov put od spoznaje o transrodnosti do današnjeg stanja, ali i podijelio svoje stavove o gay paradama, saznanja o ilegalnoj hormonskoj terapiji kojom se bave pojedine LGBT udruge te aktivističkoj indoktrinaciji djece po pitanju transrodnosti.

Pakao puberteta

"Uvijek sam bio u nekom miješanom društvu, nije da sam naginjao više prema ženskom ili muškom pa da sam, kao, po tome shvatio da je možda ipak moja biologija kriva", kaže naš sugovornik. Već je, kaže, u prvom razredu osnovne škole svima rekao da je muško ili da će to postati. "Znam da to nije bilo postavljeno kao želja nego baš kao činjenica, odnosno kao nešto što već jest ili će se dogoditi", prisjeća se.

"Naravno da nisam imao pojma o čemu pričam, niti kako to uopće postići, niti što ta konotacija znači. Za mene je to jednostavno bilo tako. Bit ću muško i to je to. Apsolutno nitko nije imao problema s tim i djeca k'o djeca, prihvatila su to odmah", prisjeća se. Kaže da su, kako su on i vršnjaci rasli, počela zadirkivanja no, naglašava, nikad u zloj namjeri. "Tinejdžeri kao tinejdžeri, zezaju svakoga. Ima onih koji će shvatiti osobno i onih koji će prihvatiti šalu. A, realno, bila je rijetkost da bi me zadirkivali baš zbog toga, više su se bazirali zezati za druge gluposti", kaže i nastavlja priču sjećanjima na adolescenciju. 

"Neovisno o tom prihvaćanju drugih, pubertet, kao i kod svakog ljudskog bića, najgore je razdoblje ikad. U gornjem dijelu je raslo ono što nije smjelo rasti, a dolje... hm… Zbog tih je stvari ta disonanca između uma i tijela samo jačala. Od malih nogu sam znao što želim, ali i dalje nisam imao pojma je li to uopće izvedivo", govori i dodaje da je jedino bio uvjeren da će svoju namjeru jednog dana realizirati i postati muškarac. "S nekih 15,16 godina sam sasvim slučajno naišao na neku emisiju u kojoj se pričalo o transrodnosti i tek tad sam shvatio da postoji riječ za to. Znao sam da takve osobe postoje, ali nisam znao kako se nazivaju niti detalje. Emisija je bila o trans ženama i prolazile su kroz isto što i ja, samo suprotno što se tiče spola. Bio sam se zapitao postoje li uopće trans muškarci, budući da se, kad god se priča o transevima, uvijek govori o promjeni muškog spola u ženski, nikad obratno. Ali, nije me to brinulo previše jer i dalje sam bio odlučan", pojašnjava.

Kaže da su do tog trenutka samo prijatelji i ljudi iz škole znali za njegove misli, ali nakon te emisije svoje je namjere obznanio i majci, a kasnije i ocu.

"Rekao sam starcima u dva različita trenutka. Nisu bile loše reakcije, ali i njemu i njoj je trebalo neko vrijeme da prihvate, da se suoče s tom činjenicom, što je i normalno", ističe. Od 16. godine je išao kod psihologa. "Koliko god sam to oduvijek htio, bio sam si zacrtao da je najbolje čekati 25. godinu da se kompletno razvijem. Jer, uvijek je mogla postojati ta neka šansa da to nije to, da je problem negdje drugdje", obrazlaže.

Kritičar LGBT aktivista

U proces tranzicije je ušao s punih 25 godina, prošao brojne tretmane psihologa i psihijatara.

"Budući da Istra nema specijalizirane stručnjake u tom području, morao sam odlaziti u Rijeku i Zagreb. To je trajalo oko godinu dana. Da je bilo frustrirajuće bilo je. Ali svejedno sam znao da je to bilo potrebno iz istog razloga zbog kojeg sam i ja toliko čekao, trebali su evaluirati je li zapravo nešto drugo problem", priča naš sugovornik. 

"Kad sam prošao kroz sve procjene, rečeno mi je što će mi sve trebati za promjenu spola u dokumentima kada to budem htio napraviti. Ipak, pričekao sam još nekoliko godina, iako mi je preporučen i endokrinolog koji mi je vrlo brzo odobrio hormone", objašnjava dodajući da je prve dvije godine uzimanja hormona proveo u inozemstvu. "Nije to bilo zbog nekog novog početka, nego nisam htio ostati ovdje, budući da se sve pročuje u roku od odmah i onda se ljudi s kojima se ne komunicira desetljećima odjednom jave...", kaže.  

Ističe da koliko god je otvoren u vezi osobne tranzicije izrazito ne voli površne odnose s osobama koje bi samo htjele pričati samo o tome, kao da nema drugih stvari u životu, a takvi su uglavnom, veli, aktivisti.

"Aktivistima se cijeli život vrti oko te jedne stavke, cijeli svijet mora znati da su oni to i to, bore se za prava koja već imaju, stvaraju probleme gdje ih nema. Jer, ne daj Bože da je sve u redu, morali bi početi živjeti kao i svi drugi, bez da traže da im se sve servira na pladnju zato jer glume žrtve", govori prisjećajući se kako su ga psiholozi svojevremeno htjeli "spojiti" s drugim transrodnim osobama.

"Samo sam rekao nek' zaborave. Što imam pričati s njima? Što se tiče stručnog savjeta, ne mogu mi reći ništa više nego što mi može reći liječnik. Nemam se što spajati s drugima koji su "kao ja"; nije to da imamo neki zajednički hobi pa da možemo raspravljati o tome, nego imamo isti poremećaj, a to nije nešto o čemu tek tako raspravljaš", priča naš sugovornik.

"Oduvijek sam mrzio kad se stvaraju problemi oko nečega što nije problem. Nikad nisam volio ni te parade, ni aktiviste, ni udruge... Sve to oni čine samo radi sebe. Što se tiče parada, mislim da je vrlo očit problem to što se ljudi šetaju goli i rade svakakve scene. Za neki pokret koji u teoriji služi kao borba za neka prava, kako ih misle ostvariti na takav način? Osim toga, sva ta prava već imaju pa se pitam koja je uopće cijela svrha toga? Davnih dana ljudi koji su započinjali te pokrete imali su razloga za što se boriti, nisu bili vulgarni kao današnje parade i uspjeli su. Zahvaljujući njima danas se može normalno živjeti, dok današnji aktivisti ne služe ničemu, samo stvaraju dodatne probleme prvenstveno LGBT osobama", smatra naš sugovornik.

Transrodnost jest poremećaj

Kaže i da je Hrvatska imala jako dobar zdravstveni sustav što se tiče transrodnog procesa. "Međutim, sve je to zahvaljujući aktivistima palo u vodu, pomoć koja se oko nekih stvari prije mogla dobiti sada se ne može. I sve to jer je profesionalnim žrtvama smetalo da je dijagnoza mentalni poremećaj. Mene zanima što bi oni htjeli da piše!? Naravno, htjeli bi da ništa ne piše, ali po kojoj logici bi onda htjeli dobiti tretman?", nastavljaj prozivati udruge i aktiviste.

"Transrodnost i jest mentalni poremećaj, a oni bi se trebali pomiriti s time umjesto da glume žrtve jer im se ne sviđaju činjenice. A samim time što stvaraju toliku dramu oko te dijagnoze, oni su prvi koji daju negativne konotacije mentalnim poremećajima koji ne moraju nužno biti toliko loši. Nije sve tako crno i bijelo. Većina populacije ima mentalni poremećaj, najčešće anksioznost i depresiju, i živi s time, ali nitko ne stvara dramu oko toga niti se pravi kao da se svijet vrti oko te jedne stvari. Vode život sasvim normalno. A njima je puno teže jer im ponekad stvarno ni lijek ne može pomoći, ali i dalje ne dopuštaju da im to bude prepreka u životu", govori.

Transrodnost je, tvrdi, neurološki poremećaj koji se dogodi još u majčinoj utrobi kada fetus počne razvijati spolne organe, a iz nekog se razloga dogodi malformacija u mozgu koji ne percipira hormone koji novostvoreni spolni organ šalje te se iz tog razloga mozak razvije u onaj od suprotnog spola.

"To je takozvana greška prirode. I što sad? Greške se događaju, nema se što tu filozofirati", naglašava i dodaje da da bi čovjek funkcionirao kako treba mozak i tijelo trebaju biti usklađeni, ali ako je mozak "kriv", do te usklađenosti ne može doći. Zbog toga, ističe, transrodna osoba oduvijek zna i osjeća da nešto nije u redu, jer zaista nije, ali ne zna to opisati riječima.

"Zbog tog razloga ni "normalni" ljudi ponekad ne shvaćaju transrodnost, pogotovo ako im se nema kako opisati, a ni dati primjer, jer nikad nisu razmišljali o tome jer nisu imali potrebe, jer su im um i tijelo oduvijek bili u skladu, dok je nama mozak davao drukčije impulse i stvarao tu diskonekciju", pojašnjava naglašavajući da nepovezanost uma i tijela stvara mentalni poremećaj zvan rodna disforija.

Hormoni stvaraju balans

"To je, zapravo, naša dijagnoza. Bez rodne disforije netko ne može biti trans, koliko god propaganda pokušavala uvjeravati obratno", napominje. Kaže i da, uz nepovezanost uma i tijela, postoji još jedan problem koji "normalni mozgovi imaju", a to su 'filteri' za mentalne poremećaje koji su obrambeni mehanizam protiv istih. Navodi da se nekim ljudima svejedno poremećaji uspiju 'provući', no kod transrodnih osoba taj 'filter' jednostavno ne postoji pa transrodne osobe kod stručnjaka dolaze i s određenim brojem drugih mentalnih poremećaja, a ne samo rodnom disforijom.

"Trenutni lijek je uzimati hormone suprotnog spola tako da se tijelo, koliko je god moguće, ujednači s mozgom. Efekt koji to ima, osim fizičkih promjena, jest da drastično ublažava mentalne poremećaje koje osoba već ima i lakše ih drži pod kontrolom. Isto tako, teže je 'primiti' nove poremećaje. Da se ne uzimaju hormoni, poremećaji bi se samo nastavljali nadodavati kroz godine ovisno, naravno, o razini rodne disforije koju netko ima", objašnjava naš sugovornik. 

Napominje da je važno znati da je sve još uvijek u eksperimentalnoj fazi te tek treba vidjeti koji će to dugoročni utjecaj imati, no dok se ne nađe nešto bolje i učinkovitije, hormonska terapija je trenutna solucija za rješavanje tog problema. Upozorava da bi hormonska terapija trebala biti svjesna odluka te da bi po tom pitanju samo odrasla osoba smjela odlučivati za sebe. Napominje da se ljudi trebaju u potpunosti razviti i jako dobro proučiti moguće nuspojave te razgovarati s liječnikom prije nego donesu odluku bi li prešli na hormone.

"To forsiranje za djecu u današnjici je zastrašujuće! Djeca ne bi smjela primati hormone, bila ona samo u nekoj fazi takvog razmišljanja, ili zapravo bila transrodna. Hormoni su jaki i mogu napraviti veliku štetu nekome tko je još u razvoju; najčešće su to osteoporoza i sterilizacija. Djeca nisu u stanju razumjeti dugoročne probleme koji mogu nastati, niti dati informiranu dozvolu liječniku. U Europi su shvatili taj problem i postepeno su počeli zabranjivati hormonalne zahvate, a i operacije na djeci, dok u Americi to kontinuirano, sve više i više, propagiraju i nameću ljudima, govoreći da je to normalno i da nije nimalo riskantno. Riskantno je za odrasle, kamoli za djecu", ističe sugovornik.

"Da im je stvarno stalo do dobrobiti djece, sklanjali bi ih od ikakvih informacija. Djeci se ne bi smjelo pričati o LGB, a kamoli o T! Krade se djeci ta nevinost i cijelo djetinjstvo ako ih se odmah tuče po glavi s odraslim temama. Dijete bi samo sa sobom kroz razvoj i odrastanje trebalo shvatiti tko je i što je", napominje upirući prstom u jednu udrugu koja voli blatiti naš zdravstveni sustav. 

"Jedna udruga proziva hrvatski zdravstveni sistem da nije fer, da ne daje podršku, da se hormoni moraju plaćati i da su užasno skupi, a nisu. Što oni rade? Ilegalno uvoze hormone iz jedne od susjednih država bivše Jugoslavije jer je jeftinije, a onda ih ilegalno prodaju, pogotovo onima bez liječničke dozvole za korištenje", upozorava pojašnjavajući da je uglavnom riječ o korisnicima koji iz bilo kojeg razloga izbjegavaju odlazak kod liječnika, ili im roditelji ne smiju znati za to, ili im je predugo čekati liječničku potvrdu pa uzimaju hormone samostalno, bez ikakve kontrole. "Ako netko uzima bilo što da liječnik nije prepisao i ne ide liječniku, kako da mu se pomogne", pita se sugovornik i dodaje da se ne može dobiti podrška bez da se uopće i traži.  

Prihvaćen u okolini

Vlastito iskustvo transrodnosti opisuje kao nešto zbog čega nikada u životu nije imao problema ni s kim.

"Ni poslodavci koji su saznali naknadno ni oni koji su znali odmah nisu mi stvarali probleme jer problema nema. To je samo jedna karakteristika mene koja nema veze s mojom kompetentnošću u odrađenom poslu. Isto tako, među ljudima koje sam upoznao kroz život ima naravno i onih koji ne prihvaćaju taj aspekt mene, ali me cijene kao osobu. Ni to nije nikakav problem. Ne mora svatko sve prihvaćati i ne radim ništa zbog drugih nego zbog sebe, za moju dobrobit. Ono što sam uvijek govorio je: "Slobodno mi se obraćaj kako hoćeš, ali ljudi će tebe krivo gledati, ne mene". Jer, ako fizičkim izgledom nalikujem na mušku osobu, netko tko mi se obraća u ženskom rodu ispada glup", kaže.

Dodaje da se u razgovoru dogodi da netko 'fula'.

"To kod mene ne predstavlja nikakav problem, nikakav trigger na koji bi aktivisti odmah pukli i napravili dramu oko toga. Iskreno, više mi je smetalo prije uzimanja hormona nego sada, ali nisam to davao do znanja, jer ne mogu očekivati da mi se netko obraća u muškom rodu dok izgledam i zvučim kao žena. Sada sam totalno opušten što je, kako sam rekao, mogući efekt hormona koji ublažava poremećaje i s time sve okidače rodne disforije", priznaje.

Kaže da više cijeni direktnost ljudi koji se protive transrodnosti, jer s njima zna na čemu je, iako ovisi o načinu na koji se to iskomunicira, nego one ljude koji se prave da je sve to normalno i lijepo. Volio bi, kaže, da se ljudi ponašaju normalno, jer nitko nije napravljen od stakla.

Što se tiče operacije grudi, mogao joj je, kaže, odmah pristupiti, ali je odlučio je pričekati da hormoni odrade svoje. Navodi da se kirurgu obratio pet, šest godina nakon početka uzimanja hormona. Ističe da je sve prošlo odlično, bez komplikacija, te da je zadovoljan i ishodom operacije, ali i općenito pristupom liječničkog i drugog medicinskog osoblja.

"Oduvijek sam bio na miru sam sa sobom što se tiče tog aspekta u mom životu. Znao sam da nije baš normalno, ali ide se dalje. Što sam više proučavao, to mi je bilo lakše prihvatiti samoga sebe i odlučiti se za daljnje postupke. Osjećao sam se dobro i prije, ali sad se osjećam još bolje, što je nešto na što nisam bio spreman, jer sam bio upoznat samo s time kako hormoni djeluju fizički; nisam znao da utječu i na poboljšanje mentalnog zdravlja", zaključio je naš sugovornik.

Povezane vijesti

• "Nisam si htio priznati da sam transrodan. Napokon prepoznajem sebe u ogledalu"
• Slučajevi rodne disforije posljednjih godina sve brojniji
• Majka transrodnog mladića: "To nije pitanje osobnog odabira, politike, religije, pubertetskih previranja, otpora, mentalnih bolesti ili problema. To je pitanje ili jesi ili nisi"