Ilustracija (Foto Freepik)
"L. nikada nije bio tipična djevojka, odnosno žensko dijete, barem ne prema nekim uvriježenim, da ne kažem stereotipnim pokazateljima. Zadnji put je obukao haljinu u ljeto kada je imao šest godina, nikada nije pokazivao interes za šminkanje ili neke aktivnosti u koje roditelji tipično usmjeravaju svoju žensku djecu", prisjeća se majka transrodnog mladića koja ga, kaže, nikada niti nije odgajala prema stereotipnim shvaćanjima kako se treba odijevati ili ponašati žensko ili muško dijete.
"Ni ja tijekom djetinjstva nisam bila stereotipna djevojčica ni djevojka. Međutim, sve to u tom periodu nisam tumačila kao nešto po čemu bih zaključila da L. nije sretan kao djevojka, već sam mislila da je riječ o normalnim promjenama tijekom odrastanja i sazrijevanja", kaže majka ističući da je period različitih promjena trajao kroz srednjoškolsko odrastanje.
"Tijekom srednje škole, od 2. razreda nadalje, prolazio je kroz faze za koje sam ja kontinuirano znala. Zapravo, nikada nije ništa skrivao, već bi više kroz neku šalu otkrivao dijelove o sebi, od heteroseksualne preko homoseksualne faze do shvaćanja da nije ono što mu je po rođenju u smislu spolne određenosti dano. Budući da smo uvijek imali otvoreni odnos, možda i zbog toga što smo zbog rastave mene i njegovog oca uvijek bili orijentirani jedno na drugo, možda i zbog toga što su moji svjetonazori oduvijek bili široko otvoreni, nije među nama bilo tajni", ističe majka.
Kaže da joj je L. priznao da se osjeća kao muškarac kad su bili sami na ljetovanju, nekoliko mjeseci nakon priznanja bliskim prijateljima, a zatim je o tome na vlastitu inicijativu razgovarao sa školskom psihologinjom koja mu je iznimno puno pomogla podrškom, savjetima i kontaktima.
Školska psihologinja spojila je L. i njegovu majku s udrugom "Kako si?" u Zagrebu te kliničkom psihologinjom specijaliziranom za tematiku transrodnih osoba.
"Najprije smo bili na razgovoru kod nje, zatim kod psihijatra specijaliziranog za ovu tematiku, a nekoliko puta kod oboje kako bi stručno procijenili o kakvom je stanju riječ i to potkrijepili nalazima", objašnjava proces koji se nastavio kod endokrinologa na Rebru nakon čega je započela hormonska terapija.
"Između ovih sastanaka i početka terapije prošlo je možda nekoliko mjeseci i to se sve događalo u periodu kada je L. imao 17 na 18 godina, tako da je hormonsku terapiju započeo nakon navršenih 18", ističe majka.
Kaže da je kontakt s kliničkom psihologinjom kontinuiran, po potrebi i vrlo fleksibilan, ali i ljudski i pristupačan. Naglašava da je riječ o osobi koja je vrhunski stručnjak u svome poslu, ulijeva samopouzdanje i sigurnost u svakom trenutku donošenja odluka.
"Na njezinu preporuku odlučili smo se za operaciju u Beogradu, u klinici specijaliziranoj za ovakve vrste zahvata i s međunarodnim referencama u kojoj rade stručnjaci na svjetskoj razini. Preporučila nam je tu kliniku, jer su njezini pacijenti koji su išli tamo bili izuzetno zadovoljni kvalitetom napravljenih zahvata. U to smo se uvjerili i mi sada. A uz to, pružaju ti svu ostalu pomoć i potporu, potpuno su organizirani za svoje pacijente koji im dolaze sa doslovno svih strana svijeta", kaže dodajući da organizacija podrazumijeva sve - od smještaja, preko njege i brige do lokalnog prijevoza i kontakata.
"Dakako, klinika je privatna i zahvat se plaća. Pretpostavljam da je, nažalost, zbog toga mnogim ljudima nedostupna. Ni meni ne rastu novci na grani, samohrani sam roditelj oduvijek, ali ja sam oduvijek bila štedljiva, tako da sam to u ovom ključnom trenutku mogla ostvariti, kao roditelj", kaže.
Ono što bi, kaže, kao roditelj voljela naglasiti jest da u cijeloj priči riječ treba prepustiti stručnjacima koji se profesionalno bave problematikom transrodnosti.
"To nije pitanje osobnog odabira, svjetonazora, odluke, politike, religije, pubertetskih previranja, tinejdžerskih traženja, otpora, mentalnih bolesti ili problema. To je pitanje ili jesi ili nisi", ističe ova majka.
Kaže da se od početka sinovog otvaranja drugim ljudima nisu susreli ni sa kakvim problemima, ni u školi, ni unutar obitelji, ni u bilo kojem dijelu zdravstvenog sustava. Priznaje da su članove obitelji u različitim periodima informirali o odlukama koje je L. donio.
"Što se tiče uže obitelji, svi su to prihvatili na različite načine. Nekima je trebalo dulje vremena, a neki se možda nikada na osobnoj razini neće u potpunosti pomiriti s tim...", kaže dodajući da je bitno da svi shvaćaju da je riječ o dobrobiti osobe kao pojedinca.
"Imamo jedan život, zašto ne bismo prihvatili svakoga onakvim kakav jest ako time ne ugrožava nikoga na nekoj, ne znam, egzistencijalnoj razini? Zašto ne bismo pomogli svakome da bude ono što jest i najbolje što može biti", pita se ova majka ističući da, iako ne može znati što tko osobno misli, time se i ne zamara.
Oko stigmatiziranja se, kaže, ni ona ni L. ne opterećuju. Ipak, napominje da zna da u njezinoj blizini i radnom kolektivu ima ljudi koji misle da je to bolesno i nenormalno, ali se njihovi odnosi nisu narušili.
Za kraj poručuje: "Tko je taj koji u 21. stoljeću, kada imamo mnoge spoznaje, stručna znanja i medicinske mogućnosti, želi oduzeti mogućnost pomoći nekome da bude ono što jest? I tko je taj koji si dopušta uzeti za pravo reći tko ja trebam, moram ili smijem biti?".