"Prepoznao sam da se ne osjećam dobro u svom tijelu kad je počeo pubertet i kad su se počele događati promjene o kojima nikad prije nisam razmišljao i koje su me počele smetati, jer sam se osjećao kao da gubim sebe i svoju slobodu", prisjeća se 19-godišnji L., koji se, tvrdi, ni prije puberteta nikad nije osjećao kao djevojčica ni djevojka, a bojao se reći da je dečko. "Samo sam bio 'ja' ", kaže dodajući da je za njega pubertet bio strano i samim time loše iskustvo.

"Bavio sam se sportom i to je, koliko god bilo zabavno i zdravo, bilo i dosta nelagodno. Primjerice, kad su mi počele rasti grudi, trudio bih se oblačiti što šire majice i navlačiti ih da se ništa naprijed ne vidi. To sam stalno radio tijekom treninga i utakmica. Mislio sam da će ta neugoda proći kad se prestanem baviti sportom, ali to se nije dogodilo. Bio sam klaun društva i pokušavao nasmijati svoje prijatelje. Sad kad gledam unazad, primjećujem koliko sam se ponašao kao tipični trinaestogodišnji dječak", priznaje.

"Što se tiče zaljubljivanja, sviđale su mi se cure, ali nisam se osjećao ugodno koristeći za sebe termin homoseksualca ili lezbijke jer bi to značilo da sam i ja djevojka", ističe i dodaje da je sve kulminiralo u trećem razredu srednje škole kad je shvatio da nešto ipak ne valja.

"Znao sam da se moja percepcija sebe ne poklapa s tim kako me ljudi doživljavaju, ali nisam si htio priznati da sam transrodan zbog predrasuda koje sam i sam imao, a koje većina današnjeg društva i dalje ima. Nakon što sam napokon shvatio i priznao da je u pitanju transrodnost, odlučio sam to podijeliti s nekoliko prijatelja koji su me počeli oslovljavati u muškom rodu. Odmah su me prihvatili i pomogli mi. Tijekom nekoliko ljetnih mjeseci rekao sam i ostatku prijatelja te na neki način 'izašao' u javnom životu", kaže L., napominjući da se dosta udaljio od svoje obitelji jer se bojao da će ih razočarati.

"Kad sam krajem ljeta uplakan rekao mami što me muči i što se događa, ona je napravila što bi svaki roditelj trebao želi li pomoći svome djetetu. Prihvatila me i odlučila me podržati u primanju zdravstvene skrbi kakvu transrodni ljudi trebaju primiti. Nisam se bojao neprihvaćanja jer sam se okružio zaista izuzetnim ljudima, a oni koji me nisu prihvaćali nisu me pretjerano zanimali", priznaje potvrđujući da je proces tranzicije dugotrajan i težak.

"Ja sam imao sreće što sam imao ogromnu podršku svoje obitelji, prvenstveno majke, ali i prijatelja koji su mi pomogli u socijalnoj tranziciji. Ljudi misle da transrodni ljudi i djeca samo dođu kod doktora i prime hormone, ali to nije istina. Potrebno je mnogo psihološke i psihijatrijske evaluacije, zatim pretraga kod endokrinologa, a s navršenih 18 godina mogao sam započeti s hormonalnom terapijom", govori L.

"Godinu dana nakon što sam priznao sam sebi tko sam, ušao sam u drugi pubertet koji me, kad uspoređujem s prvim, čini sretnijim i vraća mi slobodu i samopouzdanje koje sam nekoć imao", kaže L. koji je na hormonskoj terapiji gotovo godinu dana.

"Napokon prepoznajem sebe u ogledalu, a to je po meni dokaz da je primanje propisane zdravstvene skrbi ključno za poboljšanje kvalitete života transrodnih osoba", ističe L.

Osim hormonske terapije, prije nekoliko mjeseci napravio je i mastektomiju u susjednoj zemlji.

"Što se tiče gornje operacije, dobio sam puno savjeta i od psihologinje i od drugih ljudi koji su takvu operaciju već obavili. Dakako, to je velik korak u tranziciji, ali ja sam znao da je to prava odluka i nisam se premišljao. Odlučio sam obaviti operaciju u Beogradu gdje imaju poznatu, iznimno profesionalnu privatnu kliniku s vrhunskim zaposlenicima, ali još bitnije, velikim osobama, gdje godišnje pomognu brojnim transrodnim ljudima koji dolaze sa svih strana svijeta. Moje iskustvo tamo bilo je odlično unatoč činjenici da sam išao na kirurški stol", priča L. ističući da u njegovom slučaju oporavak i nije bio pretežak budući da je pratio sve savjete koji su mu dani. Ipak, osjećaj rodne disforije još ga prati.

"Od operacije mi se uvelike smanjila disforija, ali nije nestala. Glavni razlog tomu je što se ponekad ne osjećam dovoljno dobar za ovaj svijet i ovo društvo, a mogu tek misliti kako je onima koji nemaju sistem podrške oko sebe, zdravstvenu skrb ili barem termin razgovora s psiholozima i psihijatrima koji se dijagnozom rodne disforije bave. Ja sam svjestan da sam imao sreće jer da to nisam imao, živio bih u laži ili čak ne bih ni živio", kaže.

Napominje da društvo odbija slušati iskustva liječnika i znanstvenika koji se bave rodom i rodnom disforijom, kao i iskustva ljudi koji mogu usporediti kvalitetu svog života prije i poslije tranzicije. Zbog toga, kaže, mnogi i dalje žive u strahu i misle da su manje vrijedni, ali to nije istina.

"Svačiji život je vrijedan i svatko bi trebao imati pravo odlučiti što je za njih najbolje bez osude društva", zaključuje L.

Povezane vijesti

• Slučajevi rodne disforije posljednjih godina sve brojniji
• Majka transrodnog mladića: "To nije pitanje osobnog odabira, politike, religije, pubertetskih previranja, otpora, mentalnih bolesti ili problema. To je pitanje ili jesi ili nisi"
• Transrodan muškarac iz Istre u tranziciju je ušao s punih 25 godina: "U prvom razredu osnovne škole svima sam rekao da sam muško ili da ću to postati. Za mene je to jednostavno bilo tako"