Kada je, prije sedamdeset godina, na zagrebačkom Maksimiru počelo stručno mjerenje temperature, o Božiću je, uz prosječno jedan stupanj Celzijev, često padao snijeg. Danas, u Maksimiru je za Božić prosječno – osam stupnjeva. »A nas meteorologe još uvijek pitaju hoćemo li imati ‘bijeli Božić’ u Zagrebu. Uz takvu temperaturu, i Bandić bi ga teško stvorio«, našalila se nedavno meteorologinja RTL televizije Dunja Mazzocco Drvar na jednome od skupova o klimatskom zagrijavanju, kojih je u posljednje vrijeme i u Hrvatskoj sve više.

Sve više, i to s razlogom: Europski parlament proteklog je tjedna i službeno, rezolucijom, proglasio »globalnu klimatsku krizu«, a znanstvenici upozoravaju da se posljedice globalnog zagrijavanja očituju neočekivanom brzinom, dok čovječanstvo, istodobno, ne poštuje dogovore koje su na globalnoj razini usvojili njegovi političari. U Madridu upravo traje UN-ov globalni susret na kojemu se pokušava spasiti »Pariški sporazum« o klimi iz 2015., za koji se čini da upravo propada: cilj koji je proklamirao, da temperatura na zemlji ne bi smjela prijeći stupanj i pol Celzija u odnosu na predindustrijsko razdoblje, mogao bi biti prekršen već za desetak ili dvadeset godina. Nastavi li čovječanstvo po starom, za dvadeset ili trideset godina ljudski svijet očekuje »ekonomski i socioekonomski kolaps«, ustvrdio je ovih dana Branko Ančić, znanstveni suradnik zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja i predstojnik Centra za istraživanje društvenih nejednakosti i održivosti.

A opet – što sve to konkretno znači? Mnogi su obični ljudi zbunjeni, premda sad već i na vlastitoj koži osjećaju da ljeta bivaju sve toplija i zagušljivija, zime manje hladne, i da se klima, sve u svemu, nekako neobično mijenja, donoseći češće katastrofe i elementarne nepogode. Samo, otkud sve to? Jesu li »klimatske promjene« znanstvena činjenica ili nekakva izmišljotina, kakvih je oko nas sve više? I, ako su činjenica: što učiniti? O tome se proteklog tjedna u Zagrebu razgovaralo na spomenutoj tribini, sadržajnome skupu o klimatskom zagrijavanju na kojemu je stručnjake okupila Politička inicijativa Možemo!

Klimatsko zagrijavanje je činjenica, kao što je činjenica i to da je najvećim dijelom uzrokovano ljudskim djelovanjem – to je pretpostavka svakog relevantnog razgovora o toj temi. Poricatelji klimatskog zagrijavanja koriste parcijalne podatke, poput onih da se u nekim dijelovima polarnog pojasa ledena masa povećava, što jest točno, ali zanemaruju ključni nalaz – da se ukupna suma leda u polarnome pojasu ubrzano smanjuje, zbog topljenja uzrokovanog globalnim zagrijavanjem. A tko zanemaruje taj ključni podatak, ne može biti smatran objektivnim i relevatnim sugovornikom.

Što, zapravo, uzrokuje globalno zagrijavanje? Što je, zapravo, klimatska kriza? O tome je govorila meteorologinja s RTL televizije Dunja Mazzocco Drvar, inače diplomirana fizičarka. Drvar je i članica udruge medijskih meteorologa »Klima bez granica«, koja je 2017. izrasla iz jedne Whats App grupe, a danas okuplja oko 140 prezentera iz 110 zemalja. Dnevno ih prati, procjenjuje se, milijardu ljudi. »Gledatelji još uvijek najviše traže dokaze o klimatskim promjenama. Mnogo ih je, i mi ih često dajemo«, kaže Drvar, i navodi tek nekoliko mogućih promjena u svakodnevnom životu: »Uskoro bi mogla nestati Nutella, a kava postati luksuz. Sve više istraživanja pokazuju da Belgijanci sve teže proizvode gorka piva, a oni koji idu na skijanje u Austriju znaju da je u skijaške propusnice već uključena i naknada za održavanje glečera, što je skup tehnološki proces«.

»Ljudi u nas još uvijek malo znaju o klimatskim promjena, a najbolje reagiraju kad se spomene kako će ono utjecati na zdravlje. Procjenjuje se, primjerice, da će već sljedeće godine polovina stanovnika EU-a biti alergično na pelud, što bi se do 2060. moglo udvostručiti. Također, rizik od zaraze groznicom zapadnog Nila u Hrvatskoj bi do polovine stoljeća mogao porasti na pedeset posto, što znači da bi jedan od dva čovjeka koje ugrize komarac mogao završiti u bolnici za zarazne bolesti.«

»Živimo u vremenu Velikog Ubrzanja. Apsolutno sve raste, od broja stanovnika na zemlji, preko korištenja energije i dobara do gradova i korištenja vremena«, opisao je širu sliku sociolog Branko Ančić. Prikažemo li četiri i pol milijarde godina postojanja Zemlje na vremenskoj crti od jedne godine, odnosno 365 dana, postojanje Homo sapiensa zauzima osam posljednjih minuta, a razdoblje industrijske revolucije, odnosno posljednjih tristotinjak godina – dvije do tri sekunde. »U tom se razdoblju dogodila demografska eksplozija, jer je mortalitet naglo smanjen, a natalitet ostao isti, uz napredak medicine i produženje životnog vijeka. Do 2050, na planetu bi moglo živjeti devet ili devet i pol milijardi ljudi. U ekosustavu Zemlje zbiva se značajna promjena, kakve još nikad nije bilo. Od beznačajnog utjecaja ljudske vrste na planetu, došli smo do značajnog i totalnog utjecaja koji je pokrenuo cijeli niz nepovratnih procesa, od kojega je intenzivni gubitak biodiverziteta tek jedan«, objasnio je Ančić.

Posljedice su kataklizmičke, tvrdi. »U sljedećim desetljećima čovječanstvu prijeti ekološki i socioekonomski kolaps, jer će biti sve manje resursa na koje smo navikli, a sve više klimatskih izbjeglica. Već danas, u subsaharskoj je Africi nekoliko milijuna ljudi u pokretu, jer su ostali bez svih resursa za život. Na to će se nadovezati različiti oblici političke radikalizacije. Teškoće, međutim, neće pogoditi sve podjednako, štoviše: bogati bi se mogli prilagoditi, a siromašni podnijeti najteže posljedice tih globalnih promjena«

I na toj točki dolazimo do najosjetljivijeg problema, koji uostalom i koči globalnu akciju: do politike. Ančić, inače član Političke inicijative Možemo!, tvrdi da preporuke za individualnu promjenu ponašanja, poput manje letenja zrakoplovima ili jedenja manje mesa, mogu biti korisne, ali nikako ne i dovoljne, štoviše. »Problem je sistemski. Želimo li ozbiljno promijeniti stvari, moramo dokinuti kapitalizam baziran na fosilnim gorivima. Trebamo ekonomiju stabilnog stanja, sa stalnim brojem stanovnika i stalnom razinom kapitala; trebamo sistem koji pazi što uzima od prirode i što joj vraća. Trebamo niski natalitet, ali i niski mortalitet, trajne robe a ne društvo nekvalitetnog smeća; trebamo ekonomiju za dobru kvalitetu života a ne za masovnu potrošnju; trebamo ekonomiju koja će zadovoljiti osnovne potrebe ljudi, ali i ostvarivati jednakost, davati više slobodnog vremena, poticati druženje i osjećaj zajedništva te pridonositi osobnom i kolektivnom zdravlju... To su ciljevi za koje se vrijedi boriti, a i postoje ljudi koji to prepoznaju«, kaže Ančić.

No to zasigurno nisu naftni moguli. »Najveće multinacionalke u fosilnoj industriji u svojim planovima do 2030. pokazuju na namjeravaju nastaviti ‘business as usual’. To nećemo lako promijeniti, ali demokratski pritisak jedini je put. Budemo li čekali američku administraciju ili industriju fosilnih goriva da sama preokrene trend, nikad to nećemo dočekati. Industriju fosilnih goriva moramo strmoglaviti. To je ogroman zaokret, i u sadašnjem trenutku čini se neuhvatljivim«, upozorava sociolog. Zato, sve se češće čuje: uključivanje svih jedini je način da se zaustavi – ili bar uspori – katastrofa.

Sve velike priče o uspješnoj reformi školstva s nekoliko je prodornih rečenica smlavila zagrebačka maturantica Leonarda Šmigmator, koordinatorica pokreta »Petkom za budućnost«. Govoreći na tribini, konstatirala je kako je u u Hrvatskoj ljude vrlo teško zainteresirati za angažman oko klimatskih promjena. »Građani, mladi naročito, problem ne shvaćaju ni ozbiljno ni osobno. Zašto? Zbog našeg obrazovanja, koje nema doticaja sa stvarnošću«, tvrdi učenica 4. razreda zagrebačke Pete gimnazije. »U cijelom svom školovanju izraz ‘klimatske promjene’ nijednom nisam čula. To je sramotno. A slično vrijedi i za sve sadržaje vezane uz današnjicu, uz 21. stoljeće. Jedini doticaj sa stvarnošću nisam dobila iz udžbenika, nego vlastitim učenjem i osobnim angažmanom profesora«, kaže Šmigmator. »Klimatske promjene napreduju toliko brzo da su petogodišnje statistike već zastarjele. U školi nam o svemu tome uopće ne govore, a kamoli da bismo imali predmet. Treba nam promjena obrazovanja i pristupa ljudima, ne samo u školama, nego i na fakultetima. Čak i Europa kaska za svijetom, a Hrvatska je na njezinom začelju. Treba nam intelektualno usavršavanje, intelektualna i tehnološka revolucija. Pa dajte nas pripremite za stvarni svijet!«, doslovno je zavapila zagrebačka maturantica.

Postoje načini da i svaki građanin pridonese usporavanju globalnog zagrijavanja, te usvoji, kaže Dunja Mazzocco, »zeleni način života«. »Izbacimo li meso iz prehrane samo jedan dan u tjednu, i to je značajno smanjenje«, kaže. Odustajanje od plastičnih vrećica neće utjecati na smanjenje emisija ugljičnog dioksida, ali će smanjiti zagađenje okoliša. Preporučuje se smanjenje vožnje automobilom, a letenje zrakoplovima »samo kad je nužno«. Zimi ne treba grijati na 25 stupnjeva Celzija, nego je možda dovoljno i dvadeset; ljeti ne treba hladiti na 18, nego također na dvadeset ili više; treba štititi i širiti zelene površine, saditi stabla... Također, ako ulažete novac, neka to budu zelene, a ne onečišćujuće djelatnosti. Naročito, »treba utjecati na političare«, koji mogu svoje države prilagoditi ekološki prihvatljivim standardima, ali i sudjelovati u globalnome dogovoru o klimi, koji je nužan. »Ako se države ne uspiju dogovoriti i provesti taj dogovor, sve može propasti«, rečeno je na spomenutoj tribini. S druge strane, valja biti svjestan da bi radikalni zahtjevi, poput trenutnog obustavljanja svih projekata s fosilnim gorivima, uključujući i plin, moglo izazvati još veću štetu: kad bismo ukinuli plin, stotine tisuća kućanstava vratilo bi se grijanju na drva ili ugljen, što bi povisilo emisiju štetnih plinova. No znanstvenici, meteorolozi, aktivisti i zeleni smatraju da su čak i takvi zahtjevi bolji od šutnje: »Da bismo postigli moguće, nekad treba zahijevati i nemoguće«.

Povezane vijesti

• Božićna kugla i ugođaj na fažanskoj rivi
• Na tisuće kršćana pohrlilo u Betlehem
• Djed Božićnjak kuću na Placi otvara 15. prosinca