Uvijek pred Božić uhvati neka nostalgija. Ne za lampicama, niti za poklonom ispod bora, pa ni obilnim ručkom, nego za tradicionalnim koncertima KUD Idijota 90-ih u rock klubu Uljanik.
Koncertima kada je cijela sala mladih skakala, pjevala, kada se masa zabavljala, u duhu zajedništva i oazi slobodarstva, s Tustom na bini kao glavnim animatorom i pokretačem. S Tustom na pozornici, ali i na podiju među nama. "I svi idijoti ovog grada skupa sa mnom plešu!"
Nostalgija je prevladala i nedavno u kazalištu, na pulskoj premijeri dokumentarnog filma "Tusta". Noga je dugo lupkala o pod u ritmu pjesama "Tko zna", "Za tebe", "Darwil, "Maja"… Noga je lupkala, a onda i prestala kada je i nozi postalo nejasno u kojem smjeru film ide.
S obzirom na ime "Tusta" očekivalo se gledati film o Branku Črncu, Puljaninu, pjevaču, sindikalistu, drugu, antifašistu, Ćiću, roditelju, uzornom radniku… Ali…
Neodgovoreno je u filmu ostalo pitanje što je to kreiralo taj zanimljiv lik s pulskih ulica, pulskih klubova, radionica, šankova…? Zašto je jedan rocker bio simpatičan i ljudima izvan kontrakulturnih krugova? Zašto su ga poštovali i kako to da je oko sebe okupljao mnoštvo koje s glazbom Idijota nije imalo nikakvih dodirnih točaka?
Ponegdje u Puli otvori se neka priča o Tusti prije Idijota, nešto što da naslutiti kako je došlo do toga da se "stari" hipi u 30-ima pridruži mladim pankerima. Mogu se i na kapaljku čuti i neke zanimljive priče o alternativnim kružocima Pule 1970-ih, kojih je i on bio akter. Može se čuti i o tome da je Tusta bio naizgled čovjek krajnosti, da je volio žestoku muziku, ali klape i ovdašnji melos, da je i izvan bine bio glasan, istovremeno skroman. Da se i ludo zabavljao, ali i bio primjer discipliniranog radnika. Uostalom, pamtimo ga i kao predvodnika radnika TESU-a u štrajku, što je širem krugu Puležana dodatno približilo ovog frontmena žestokog benda. Nažalost, filmom je propuštena i ta prilika karakterizacije jednog neponovljivog pulskog lika našeg doba.