Novinar je jučer prijepodne na Verudu, u potrazi za sretnim dobitnikom milijun kuna na igri Bingo Hrvatske lutrije, stigao i prije nego su tu vijest mnogi i stigli pročitati u dnevnom listu ili čuti od prijatelja i susjeda. Na tržnici na Verudi, gdje vrijeme prijepodne teče nekim sporijim tempom i gdje je lako započeti razgovor o svemu, pa i o lokalnom i nepoznatom slavodobitniku, mnogi su na pitanje tko je dobio milijunčić samo odmahnuli glavom: "Ne, nisam čuo, niti vjerujem u to".

Zašto im je tako teško povjerovati da neki Verudež može imati sreće i s dobivenih milijun kuna riješiti mnoge probleme u životu? Možda iz zavisti i jala prema nepoznatom sretniku? Nikako! Oni samo ne vjeruju da je takva sreća, nakon toliko godina životnog šamaranja - moguća. Život se sastoji od malih radosti, ne od listića vrijednog milijun kuna.

Uljanikovci i drugi bivši radnici u penziji, kojima mirovina prebrzo kopni, brodograditelji s biroa koji do penzije još nisu stigli, ljudi kvrgavih zglobova i teško pokretnih kostiju, raznih zanimanja i priča imaju i previše životnih utakmicama u nogama da bi vjerovali u instant-sreću. Koliko su i oni sami, dok su bili mlađi, srećki ispunili i uplatili, ali su sreću sami stvarali ili je nalazili u malim životnim radostima poput jutarnje ćakule i kavice s još uvijek zdravim prijateljima, unucima koji ih čekaju po povratku s tržnice, izlascima na more ili na boće, dok im zdravlje dopušta.

Nevjerovanje u dobitak nije pokazatelj nakupljene gorčine, već stvar životnog iskustva. I tko, uostalom, više vjeruje u vile i zlatne ribice?

- Ma nije taj milijun ni neka velika lova, zaključuju na koncu penzioneri pod suncobranima malog kafića gdje svako jutro piju kafe za pet, šest kuna i dugo bruse dnevnu politiku.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Da prostite, smrdi
• GRADSKA ŠTORIJA Forum bez koncesije
• GRADSKA ŠTORIJA: Badnjak po konobaru