PIŠE ROBERTO RAUCH
Stranci
Ilustracija (Duško MARUŠIĆ - ČIČI)
- Stranci, stranci! - vikala je konobarica iz sljedećeg kafića. Ona se nije dala smesti. Valjalo je namamiti ovu zalutalu lovinu. Ponudila ih je koktelima, a Stranci su se samo uljudno nasmiješili i nastavili dalje. Nisu bili svjesni što ih čeka, jer vijest o njihovoj šetnji centrom već je prohujala gradom poput večernjeg burina. U sljedećih su dvjesto metara ugostitelji već njuškali oko njih. Bijelokošuljaši pred restoranima nudili su im od čizburgera do jastoga s tartufima. Jer svi su znali - ovo je posljednja šansa da se ubere koja kuna prije duge i ljute, možda najduže i najljuće zime
Prvo ih je vidio stari konobar. Izašao je iz mračnog kafića da bi udahnuo malo zraka i ugledao ih kako mu širokom gradskom ulicom dolaze u susret. Bio je to par, možda cura i dečko, možda muž i žena. U jedno je konobar bio siguran: stranci, stranci!, kliktao je u njemu neki unutarnji glas i zatoplilo mu konobarsko srce. S divljenjem se zagledao u njih. Poželi ih zagrliti, ali ostade ukopan i samo ih isprati pogledom. Stranci su mirno i oprezno prolazili pored njega, poput srna. A konobar je, kao lovac kojem su te graciozne životinje upravo smekšale srce, odlučio propustiti već naciljan plijen.
- Stranci, stranci! - vikala je već konobarica iz sljedećeg kafića. Ona se nije dala smesti. Valjalo je namamiti ovu zalutalu lovinu. Ponudila ih je koktelima, a Stranci su se samo uljudno nasmiješili i nastavili dalje. Nisu bili svjesni što ih čeka, jer vijest o njihovoj šetnji centrom već je prohujala gradom poput večernjeg burina. U sljedećih su dvjesto metara ugostitelji već njuškali oko njih.
Bijelokošuljaši pred restoranima nudili su im od običnih čizburgera do jastoga s tartufima. Jer svi su znali - ovo je posljednja šansa da se ubere koja kuna prije duge i ljute, možda najduže i najljuće zime. Djevojka koja je prodavala suvenire krenula je hodati za njima nakon što su odbili kupiti malu arenu. Tada je sve krenulo po zlu.
Pet, deset, 20 ljudi ih je već dopratilo do Portarate. Riječ "stranci" sada je odzvanjala zrakom poput bubnja prije plemenske žrtve bogovima. S Kaštela su se odjednom spustili apartmanaši. Nudili su im svoje smještaje, nadglasavali jedni druge, nastala je buka. U igri su bili "čip prajs" apartmani "tu minic from hija", ali i udaljene kuće za odmor u prirodi, gdje nema korone. Stranci su se samo uljudno smiješili i odbijali ponuđeno, ali i ubrzali korak. Do tada ih je već pratila gomila ljudi.
Odnekud su se stvorili turistički vodiči i pokušali ih hipnotizirati podignutim sklopljenim kišobranima. Neki su već pričali o povijesti Zlatnih vrata, drugi samo pružili dlan i čekali manču. Kolona se kretala prema tržnici, pridruživalo se sve više ljudi. Sada se Strancima nudilo izlete, otmjene vinarije, ful mun kajakinge, surfanja, pa odjednom svježe naranče i ulje od tartufa. Bila je to već prava gužva.
Jednoj je starici, koja ima apartman tik iza Kaštela, naglo pozlilo. Nije mogla držati ubrzan tempo, srušila se. Poslužila je kao odskočna daska skiperu koji se probio do čela kolone da bi Strance pozvao da unajme brod koji će im on bukirati po najnižoj cijeni. Htio im je pokazati sliku tirkizne uvale u koju bi ih odveo, ali izgubio je mjesto dok je prčkao po galeriji u mobitelu - izgurali su ga kršni bukeri turističkih izleta i nakratko zauzeli čelo već dugačke kolone. Nakratko, jer su se ubrzo posvađali. Oni koji bukiraju "dolfin sansete" napali su one koji bukiraju za Brijune, a poletjelo je i nekoliko šaka.
Sveopći je kaos nastao kod Televizije. Stranci su kod Male fontane skrenuli lijevo po uzbrdici, ali su čitavu scenu već vidjeli oni koji su tu ispijali kavu. Kafići su podivljali, na terasama su škripale stolice, ljudi su se dizali i trčali prema Strancima, iako ni sami nisu znali zašto to čine. Bila je to prava karnevalska povorka, a dvoje stranaca na njezinom čelu diktiralo je tempo, hodački cresciendo. Uzbrdica prema Chipoteci zadala je posljednji udarac. Kada su vidjeli da Stranci ravnodušno prolaze pored njihovih stolova i prostrtih šatorskih krila, prodavači antikviteta spremno su se pridružili rulji, a nekima su dali i oružja. Stranci su shvatili da je vrag odnio šalu i napokon počeli trčati.
Na snimci sigurnosne kamere s Korza jasno se vidi njihov bijeg, elegantan galop uznemirenih srna koje trče od požara u obliku gomile naoružane jugoslavenskim neeksplodiranim granatama, starim sabljama. Nesretnici su se uputili prema autu - prošli su pored Fine i napamet gađali Karolinu. Rulja je bila sve bjesnija i bliža. U Kukuriku parku je netko uspio Stranca dohvatiti za ruku i naglo ga povući. Izgubio je ravnotežu, sapleo se sam o sebe i pao poput Bambijeve majke. Strankinja je nekako stigla do Arene i pod sobom vidjela spasonosan parking.
Kada su se prvi redovi progonitelja spustili do Karoline, već je ulazila u svoj sivi auto. Zabrujao je tihi motor, jedva vidljivo zabljesnula stražnja crvena svjetla. Strankinja je punom brzinom prošla direkt kroz rampu i jedva skrenula na Rivu. Rulja se još spuštala po stepenicama, oni u stražnjim redovima nisu još ni kužili da je stvar već završena. Još su neko vrijeme negodovali pred praznim parkingom. Jedna je gospođa rekla:
- Ni parking nije platila, bezobraznica jedna!
A onda su svi utihnuli. Kao da se nešto čekalo. I stvarno, radniku iz mjenjačnice s najboljim tečajem zazvonio je telefon. Po njegovoj se faci vidjelo da je nešto ozbiljno. Dojava.
- Dolazimo, rekao je i poklopio, a onda na sav glas ratnički kriknuo: "Na Fooooorum!"
Strančevo je tijelo još satima ležalo u Kukuriku parku. Jedan mu je klošar prišao i neko ga vrijeme gledao, držeći ruke iza leđa. A onda se sagnuo, skinuo Strancu kožni kaiš s krvavih rifli i kopčom si otvorio pivo.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
