Što je to klasika?

(Danilo MEMEDOVIĆ)

Gradska arhitektura dio je urbanoga tkiva i drevna zdanja kazuju priče o gradu, o povijesnim promjenama, ljudima, običajima. Pula je imala bogatu povijest, a iz njezine arhitekture su vidljive razne epohe, točno se znalo koje zdanje pripada kojoj epohi, no širenjem grada, nicanjem novih gradskih četvrti nije se samo urbana slika grada promijenila, već i ona arhitektonska.

Putnik-namjernik koji će obilaziti tritisućljetni grad reći će da tu ima prekrasnih zgrada, starih vila kojima, istina, treba obnova, ali koje odišu poviješću, tradicijom, kulturom i čine identitet grada.

Taj isti putnik-namjernik reći će da među novim zdanjima vlada nesklad, arhitektonski kaos te da su neke kuće u totalnom neskladu s okolinom, s mediteranskim štihom grada i povijesnim nasljeđem. Gotovo da nema kvarta bez zgrade koja svojom veličinom, "rokoko" stilom i etažama složenim kao domino kocke ne "vrišti". Možda i nisu ružne, ali jednostavno strše.

Pomislimo samo na zdanja historicističke arhitekture kao odraza srednjoeuropskih utjecaja, na građevine nastale za potrebe austrijske ratne mornarice, na rezidencijalne vile na Verudi i Stoji, sve do postmoderne arhitekture u Puli. Mnoge su danas oronule, ali još uvijek zgrade-ljepotice. Što će se jednoga dana govoriti o pulskoj arhitekturi, odnosno o kućama iz 21. stoljeća, uz izuzetak pokojeg svijetlog primjera?