Puli nedostaje prava gradska kavana, kavana u klasičnom smislu, gdje se mogu kušati i istarske slastice, kavana u maniri, odnosno u stilu nekadašnjih kavana. Puno se puta o tome pričalo i pisalo, no nameće se pitanje koje su to klasične pulske slastice, specifične.

Budući da su u Puli u kulturi, umjetnosti, arhitekturi, pa i tako u gastronomiji prisutni brojni utjecaji, teško je izdvojiti pravu, klasičnu pulsku slasticu.

Istarske fritule, kroštule, pinca, bucolaj, pandišpanj, cukerančići, povetice, breskvice, sve su to tipični istarski kolači. Naravno, prave se i u Puli, prigodno i ne samo tada, ali nisu toliko vezani uz samu Pulu, koliko uz unutrašnjost Istre. Kao što Samobor ima kremšnite, sasvim specifične, koje nisu poput onih bledskih, a Rijeka ima rigojanče, kao dio austrougarskog traga u riječkom kulinarskom identitetu. Sada ti rigojanči, iza čijeg se imena i kreiranja nalazi zanimljiva ljubavna priča, ponovno doživljavaju svojevrsnu renesansu, barem u nekim riječkim slastičarnicama.

Pula nema tako prepoznatljiv slastičarski simbol. Ima puno toga, istina, puno je tu utjecaja, recepata, ali i tradicije, no ljubitelji slatkog reći će, glavno da je ukusno. I naravno, svatko će pronaći u nekom posebnom kolaču vezu s djetinjstvom, nonom, tradicijom, pa time i rodnim gradom, a i stare Puležanke će uvijek ponuditi recepte za brojne kolače koji su se pripremali kroz povijest, neki su i o(p)stali, nekima je promijenjen okus, a neki vole eksperimentirati i osuvremeniti tradicionalne recepte.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Da prostite, smrdi
• GRADSKA ŠTORIJA Forum bez koncesije
• GRADSKA ŠTORIJA: Badnjak po konobaru