(Snimio Milivoj Mijošek)
Sedam je sati ujutro. Cvrčci se još nisu oglasili. Odjednom prodoran zvuk sirene Uljanika. San ili java? Izgleda ovo prvo. Sirena koja je nekada bila početak još jednog teškog radnog dana u brodogradilištu, gdje se na uzavrelom limu vari na više od 40 stupnjeva Celzijevih, danas je poput sirene spasa, poput neke zvučne poruke nade koja odzvanja "zbunjenim gradom u krizi identiteta".
Toga je jutra sirena djelovala bolje od najfinije kolumbijske ili ekvadorske kave, bila poput Proustovog madeleine kolačića, vrativši nas zvukom u neka zaboravljena lijepa vremena. Razbudila je i razbistrila um i u nekoliko sekundi, koliko traje zvuk Uljanikove sirene, podarila zaboravljeni optimizam za škver, koji više nikada neće biti kao nekada. Možda je to bila proba limenog orkestra na 45 stupnjeva, ali je dobro zvučalo. Možda je to bio polusan ili blic-povratak u neka dobra stara vremena i Uljanik kakvog je prije nekoliko godina opisao Jurica Pavičić.
"Preda mnom se prostirao grad koji je s prozora izgledao obično mediteranski: red perivoja, red rive, nešto uskih uličica i crvenih kupa. A iznad svega dizalo se nešto što je zaokupljalo pažnju, jer je bilo nemjerljivo veće i od čega uokolo. S prozora sobe vidio sam šumu orijaških dizalica i kolose nedovršenih brodskih novogradnji koje su se nadizale iznad kuća, zvonika, bregova. Dan je bio južan, pun sumaglice, pa su dizalice stršile u vrućoj omari, a dok sam gledao taj prizor industrijskog Mordora, u zraku je titrao onaj metalni zvuk škverskog rada koji mi je - kao nekom odraslom u Splitu - bio poznat. A onda je taj zvuk u tri sata prekinula sirena koja kao da je gradu preda mnom diktirala puls: sirena za kraj smjene. Tako sam prvi put u životu vidio, ali i čuo Uljanik", napisao je tada Pavičić.
Ja sam opet prvi put čula Uljanik. Nadam se, ne i zadnji.