PIŠE LARA BAGAR
Šetnja za spas grada
Ilustracija (Pixabay)
Sarajka Meliha Varešanović u vrijeme najgoreg granatiranja Sarajeva u proljeće 1994. prolazila je pored skloništa s vrećama pijeska u visokim štiklama, cvjetnoj haljini i s crvenim ružem na usnama. Oko nje se rušio grad, ali ona je štiklom i ružem prkosila propasti i strahu. Ulovio je taj trenutak britanski fotoreporter. Fotografija je obišla svijet, a Meliha je postala simbol prkosa ratnom vihoru.
Istu stvar potvrdio je prije nekoliko godina u jednom razgovoru za Glas Istre Sajto Šalković, jedan od čelnih ljudi Unilinea. Razgovarajući o Sarajevu progovorio je o "Sarajevskom fenomenu", razorenog i krvavog grada u kojemu ljudi nikada nisu bili uređeniji i čišći i nikada se kao tada nije nosila najbolja odjeća. Kao da sutra ne postoji. Bio je to svojevrsni znak otpora.
Hodam Pulom, prazna, sablasna, izranjavana od propasti Uljanika, korone, izgubila je svoje ljude. Puljani se poput puževa zavukli u svoje kućice. I pomislim zašto se i mi ne bismo uredili i prošetali gradom, naravno na pristojnoj korona-udaljenosti, kao znak prkosa i potpore gradu koji nestaje. Neka to bude neki "gradski aktivizam". Uređena šetnja. Hod za spas od propasti.
Dovoljno je malo. Dignuti se s kauča, izvući se iz trenerke i odjenuti se u odjeću (koju zbog korone sve manje nosimo) i krenuti u grad. Šetnja, piće, svjež zrak. Čin je to potpore i ljubavi prema gradu koji volimo, ako ga volimo. Nešto poput posjeta bolesniku u bolnici. Posjet mu znači više od kilograma naranči i keksa, znak je to da ga nismo zaboravili, da nam je stalo do njega. Isto je i s Pulom, bolesna je i treba je posjetiti, obodriti, razveseliti. Bit će dovoljno da joj se vrati boja na obrazima. Za početak.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
