Vrijeme kompjutera, interneta, društvenih mreža, brze komunikacije. Stalno se svi fotkaju, objavljuju na društvenim mrežama, ali na kraju, fotografije u fizičkom obliku su gotovo pa nepostojeće, posebno kada nešto tražimo, kada treba prikazati kako je nešto izgledalo, bilo kakvu manifestaciju.

A što je tek s podacima, razno-raznim informacijama o pojedinim ustanovama, ljudima, o tome gdje se nešto nalazilo, tko je što radio, tko je bio direktor nekog poduzeća i slično. Iako davnu povijest povjesničari proučavaju iz arhiva, brojnih dokumenata očuvanih na jedan ili drugi način, prelaskom iz papirnatog u digitalno doba te digitalizacijom velikog dijela raznovrsne građe brojni su izvori izgubljeni, posebice oni s početka procesa digitalizacije, kada su papirnati izvori na jedan ili drugi način uništeni, a sve to nije adekvatno digitalno spremljeno.

Osim zahvaljujući radu i trudu nekolicine entuzijasta koji marljivo skupljaju raznoliku građu, modernija povijest ustanova, pojedinaca, grada, urbanih priča… kao da negdje lebdi između raznih vremenskih dimenzija - nisu niti u prošlosti jer se nisu dogodile tako davno, a niti u sadašnjosti jer ima manje podataka o (naj)recentnijoj povijesti, nego o građevinama i zbivanjima iz austrougarskog doba.

Koliko će za nekoliko godina mladi znati o povijesti svoga grada, onoj konkretnoj, o ulicama, namjenama, gdje se što nalazilo - a znamo da se urbana struktura rapidno mijenja - kada ne postoje podaci o tome? Hoće li Facebook grupe biti jedini svjedoci recentne povijesti, ako će taj vid komuniciranja još uvijek postojati? Ili povijest ostaje u povijesti?

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Da prostite, smrdi
• GRADSKA ŠTORIJA Forum bez koncesije
• GRADSKA ŠTORIJA: Badnjak po konobaru