Bižinci, polubižinci, porculanke, parižanke, vodenjaci, džombe..., nabraja mi poznanik sve vrste klikera koje mu padaju napamet. Na njegovom smo omiljenom pulskom brdu. Monte Zaru. Tamo je išao u osnovnu školu. Tada se, priča mi, zvala II. puljski partizanski odred. Već je duboko zabrazdio u vrelo sjećanja. Priča na glas, ali nekako više samom sebi. Nisam sigurna primjećuje li uopće da još uvijek stojim pored njega. Lice mu je razvučeno u nostalgičan osmijeh. Gleda u neku točku meni iza ramena. Tamo su, na onoj čistini, pokazuje prstom, bile rupe. Jedna do druge. Rupe u zemlji. Od dječjih krtica. One su, nastavlja, govorile o popularnosti tog sporta. Pioniri i omladinci, svi su odreda imali crne nokte i koljena zamrljana od zemlje.

Pravila su bila razna, terminologija šarolika. Njente zbokadirano, njente gambe, njente erba, njente orologio, dupli pedalj, puhini, neki su izrazi kojih se prisjeća. Gađanje u rupu, crta, trokut… način igre bio je manje važan. Jedino je kesa nešto značila. Onaj tko je na kraju dana imao najveću kesu, taj je bio i najveći frajer. Tehniku smo mijenjali, govori, ali cilj je uvijek bio isti - osvojiti suparnički kliker i prebrojiti trofeje na kraju dana. Snage su se odmjeravale svakodnevno. Na Monte Zaro su dolazila i djeca iz ostalih kvartova. Kako nekog "oškelit" za omiljeni kliker, priča dalje, bila je glavna preokupacija, prije, za vrijeme i poslije škole. Taj je kliker, naposljetku, bio važniji i od neopravdanog sata. Sve za koji kliker viška.

- Nekad je bio važniji čak i od profesora iz tjelesnog. Zvali smo ga Karota. Taj nas je tek znao ganjati po brdu. E da, klikeri, pikule, šćinke…