Pulski dimnjaci

Ilustracija (Snimio Milivoj Mijošek)

Jutro prve adventske nedjelje i zvuk zvona. Sveta Marija od Zdravlja. Moja crkva. Drvene klupe, kameni podovi, pianino s desne strane. Orgulje odnešene, zajedno sa zavjetnim darovima. Čišćenje crkve subotom poslije vjeronauka i određivanje tko će pomoći madrama (časnim sestrama) zvoniti za misu. Prvo zvono u 8.45 min. U ime oca…

Padre Maksimilian, kasnije Job, a možda i fra Stanko.

Ikebane od ruža, karanfila, listova šparužina, aspidistre. Željezni "jež" u kojeg se zabadalo cvijeće. Priprema hostija, habita, stola, halja za ministrante u sakristiji. Kako sam bila ljubomorna na dečke. Željela sam i ja biti ministrant.

Voljela sam se penjati na zvonik. Arena, Šijanska šuma, Valelunga pa onda visoki dimnjak u Kandlerovoj. U osnovnoj školi smo u sklopu likovnog odgoja radili linorez s motivom dimnjaka grada, po vlastitom izboru. Tiskali smo ga na naslovnicu školskih novina "Neven". Imali smo personalizirani časopis, kako bi se to danas zvalo.

Dimnjaci grada Pule i meni najdraži dimnjaci kasarne "Karlo Rojc". I jedna 1980-i neka, lična karta, subota, portirnica, dežurni vojnik i "ja sam rođakinja vojnika tog i tog, došla sam u posjet". A u drugoj ruci torba s civilkom.

Druge ljude sada viđam tu.