Pacijenti su doista nemoguća bića, posebice oni koji dolaze na vrata laboratorija za vađenje krvi. Ne čitaju upute na vratima. Ne čitaju sitna slova na potvrdi o narudžbi za vađenje krvi. Već treću godinu otkako je laboratorij za vađenje krvi i davanje urina privremeno otvoren u zgradi Mornaričke bolnice pacijenti dolaze na vrata iznenađeni. Nisu sa sobom donijeli plastičnu čašicu za uzorak. Takvo bi moglo biti razmišljanje zaposlenih u bolnici.
Pogled pacijenta, korisnika usluge bitno je drugačiji. Najveći broj pacijenata dolazi i dalje u laboratorij bez te proklete čašice i zatim se stazom slonova upućuje u obližnju apoteku. Zaboravili smo, nismo niti znali jer rijetko koristimo tu uslugu, ljuti smo na sebe ili bolnicu. Oko 50 pacijenata dnevno kupuje za dvije kune tu plastičnu čašicu u ljekarni i s njom se vraća istim putem nazad. Odlaze u neuvjetne bolničke zahode i donose poluskrivečki na pult urin u čašici.
Bolnica je već davno objavila da nema uvjeta za davanje urina, da nema adekvatnih sanitarija, što je istina. Ali nema uvjeta niti za štošta drugo. Veliki broj pacijenata dnevno koristi te zahode kakvi god da jesu, kao što za sada još uvijek koristimo tu zgradu od koje su svi digli ruke. Unatoč svemu, nitko se još u bolnici nije sjetio nabaviti proklete čašice za urin. Za bolnicu bi to bila mnogostruko manja cijena negoli je plaćaju pacijenti u apoteci.
Naravno, nije stvar u te dvije kune, pacijenti bi radije platili nego da odlaze u ljekarnu. Ali jednostavno se osjećaš glupo i jadno da svatko pojedinačno odlazi po svoju čašicu do apoteke, nekad po kiši, a nekima po teško savladivim stepenicama. I do kada tako?