Sve je stvar percepcije. Poimanja stvari. Lijepo je rekao Puležan Vladimir Bajić koji se hrani u pučkoj kuhinji, na koju se žalio drugi korisnik. Hrana je jedan posto lošija nego u Sljemenu. Dobije se po normativu, 300 grama, i to je sasvim dovoljno. Ako je netko ranije bio bogat, navikao na rakove i jastoge pa spao na pučku kuhinju, onda za njega besplatan obrok u sirotinjskoj kuhinji nije dobar. Ali, ne možeš ni očekivati škampe u pučkoj kuhinji. Ne možeš ni u pulskoj studentskoj menzi na koju se, kako čujemo, neki studenti također žale. Ne pašu im hrenovčice. Koje su na meniju tu i tamo. Neki su posegnuli čak i do zagrebačke studentske menze. Diplomirali su, ali ni sami ne znaju kako jer su im sive stanice čitavih pet godina životarile na splačinama s trake.

Meni hrana u zagrebačkoj studentskoj menzi nije naškodila. Nije baš da ću si doma smiksati špinat s mlijekom ili pripremiti masnog šarana, ali studentski obroci baš su mi lijepo legli. Pogotovo kad si gladan kao vučji čopor. A nije da prije toga nisam probala bolje, škampe i škarpine.

Standard nije povezan samo s hranom, nego i studentskim smještajem. Koji je u Puli na razini Sheratona u odnosu na zagrebačku "Savu" u vrijeme naše generacije: u uskoj izbi nagurana dva kreveta, vojničke deke, zahod i prljavi tuševi izvan sobe. U kuhinji milijun žohara, čitave generacije. Razmile se kad upališ svjetlo. Poslije se naviknu na tebe pa hitaju prema tanjuru s hranom. I takav nam je smještaj tad bio dobar. Zato je pulski studentski dom, sa svojim prostranim sobama, kuhinjskim elementima, čistim osunčanim hodnicima, usprkos hrenovkama u menzi, hotel s pet zvjezdica.

Sve je stvar percepcije.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Da prostite, smrdi
• GRADSKA ŠTORIJA Forum bez koncesije
• GRADSKA ŠTORIJA: Badnjak po konobaru