PIŠE VANESA BEGIĆ
(Ne)vidljivi ljudi
Ilustracija (Pixabay)
Korona koja nikako da nestane skroz, rat, poskupljenja, kriza, inflacija, majmunske boginje, misteriozni virusi, nebeska tijela koja se previše približavaju, sve to i puno više od toga, obilježava vijesti i svijet oko nas već neko vrijeme.
To je, rekli bismo, makrokozmos. I onda postoji onaj mikrokozmos satkan od malih ljudi, malih priča, gotovo neprimjetnih, gdje su protagonisti oni koji su tiho, gotovo neprimjetno, živjeli i isto tako tiho otišli.
Jedan grad, dušu jednoga grada ne čine samo "viđeniji" ljudi, oni na pozicijama, sportaši, umjetnici, oni koji te ljude liječe, obrazuju, čuvaju, te gradski ridikuli, već i oni posve, rekli bismo nevidljivi ljudi, koji su toliko povučeni i udaljeni od svega, od cijeloga svijeta i koji nerijetko i tako tužno odlaze.
"Bio je tako tih, neprimjetan, živio je tu negdje blizu, ne znam točno gdje. Uvijek bi pozdravio, pristojan, povučen, popričao bi tu s momcima. Gotovo nevidljiv. Ne, nije bila osmrtnica, pa nije imao tko dati, nije imao nikoga", kazala je neki dan "susjeda" jedne od tih osoba, koje će se ekipa iz kvarta sjećati onako, u prolazu.
A takvih ima puno, u svakom kvartu, nisu političari, pjevači, piskarala s Facebooka ni influenceri, ali su dio gradskog tkiva, urbanog tkiva svakoga grada, svakog kvarta koji živi sve užurbanije, brže i sa sve manje vremena za "obične" ljude. Nekada su se u kvartovima svi poznavali, pomagali, sjedili navečer ispred kuća i ljeti do kasno čavrljali, pomagali si. Sada mnogi ne znaju više tko im je susjed. I zato su ti samozatajni, tihi ljudi još nevidljiviji. I zato još tiše odlaze.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
