"Nemoj da bacaš betonske table s vrha svoje zgrade, polupaćeš auta a možda i ljude", pjevao je Koja u pjesmi "Nemoj" s prvog albuma Discipline kičme "Sviđa mi se da ti ne bude prijatno" snimljenog 1982. godine. Publici i kritici, naviknutim na Koju iz Šarlo akrobate, u uši je tek trebao ući posve drugačiji zvuk, inventivan spoj punka, noise rocka, funka i drugih stilova, da bi Disciplinin prvijenac, nedugo zatim, bio proglašen najboljim rock albumom Jugoslavije 1983. godine.

Ali, zašto sad Koja, zašto Disciplina, zašto betonske table? Dobro, nisu baš betonske, ali letjele su table ove nedjelje na Monte Zaru sa zgrade sve u šesnaest. Istina, efekt nije bio kao kod Discipline kičme, nije bilo avangardnog rocka, nije bilo cupkanja u ritmu muzike za ples. Okolni stanari prvo su pomislili da neki klinci skejtaju, a udarac skejta o beton vrlo je nezgodan za bubnjiće. Ali, igralište je nešto niže na parkiralištu Rojca, a ovo buba li ga buba. Onda su neki roditelji pomislili da im nestašna djeca lome prečke podnice u spavaćoj sobi, jer čulo se snažno krak i mlat. I tako nekoliko sati.

E da bi koji trenutak kasnije, kad su sišli ispred zgrade, imali što vidjeti. Mudrijaš iz susjedne zgrade odlučio je riješiti se krame. Rastavio je ormare i, umjesto da šperploču pristojno spusti niz stube, odlučio je skratiti put i muku. Ploča se lakše i brže spušta nošena silom gravitacije nego da se natežeš s njom kroz uske hodnike. I onda okilaviš.

Nije nam poznato jesu li usput polupana auta, a možda i ljudi. Ali ideja je odlična. Već kontam kako ću baciti veš mašinu s petog kata kad joj istekne rok trajanja. Frižider, kauč. Pazit ću da ne razbijem auta, a možda i ljude.

Povezane vijesti

• Sretna vijest
• Tu nešto ne štima
• Najveći pulski štrajk