Gore, dole. Dole, gore. Pa opet isto. Sad je ima, sad je nema. Nervira te, ali ne možeš bez nje. Zaštitna maskica za lice, zapravo je, kao i naočale - neophodna. Moraš ih imati sa sobom da vidiš, funkcioniraš li u životu. Bez njih ne možeš ništa. S naočalama je život jasniji, s maskicom sigurniji.

Ali, ne nosiš ih stalno, ako ne moraš. Skidaš, i naočale i masku, kada želiš nešto prisno kazati. Stavljaš ih baš kad moraš. Jer konstantno odgađaš suočavanje s činjenicom da oko više nije sokolovo. Tako je i s maskicom. Ne želiš je nositi jer odgađaš činjenicu da situacija, odnosno korona, ili možda ozbiljnije zvuči kada kažemo Covid-19, još nije gotova. A opet nigdje ne možeš bez nje u novoj normali, koja se opet vraća na staru novu normalu, odnosno nenormalu. I moraš je imati da bi funkcionirao u trgovini, autobusu, među grupom, da bi ispao da si zdravstveno osviješten i društveno odgovoran.

Maskica je nova propusnica, nova iskaznica koja, paradoksalno, briše identitet. Iza nje smo svi isti. Ne vide se usta. Ali maskice su nova usta. Novi it komad čija je cijena, nemoguće je izračunati koliko posto narasla, od 50 lipa do 12 kuna za pamučnu. Kakva god bila rad je uvijek isti - gore, dole. Malo preko usta, malo ispod, malo visi na jednom uhu, pa se opet razmaže šminka.

Šminka? Ispod maske? Ima li i toga. Ima. To su oni koji ispod nove normale još uvijek žele biti - normalni.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Da prostite, smrdi
• GRADSKA ŠTORIJA Forum bez koncesije
• GRADSKA ŠTORIJA: Badnjak po konobaru