Marina

Ilustracija (Pixabay)

Pomorska večer ponedjeljkom. Kao što su neki trčali na gledanje "Dinastije" ili na "Bolji život", ja sam trčala odslušati tu emisiju. Slušati gdje su pomorci, s kojeg mjesta se javljaju i onda ta mjesta tražiti po atlasu.

Brod koji je obilježio dobar dio mog života bila je Marina. Putovala sam njome često do Zadra. Stabilna i uvijek puna čađe. Usidrena na pulskoj rivi, na riječkom gatu. Na Marini sam se osjećala kao da putujem najelegantnijim brodom iz romana Agathe Christie. Imala je restoran, spavaće kabine, salon i ležaljke na palubi. Osjećaj kao da se voziš najstarijim putničkim brodom na svijetu s plovidbenom dozvolom.

Jednog putovanja se posebno sjećam. Putovala sam zajedno s pitomcima Zrakoplovne akademije JNA iz Zadra. Gužva na brodu, zima. Zajedno sjedimo u salonu. Tad sam još pila kavu sa šećerom, a oni su većinom bili pušači. Stavila sam vrećicu šećera u pepeljaru. Njihov ljubazan ton kojim me mole da praznu vrećicu šećera stavim ispod svoje šalice od kave. Lekcija iz bontona.

Volim more. Ima nešto u njemu što me opušta, što mi daje snagu za dalje kad mi je teško. Đir do Galebovih stijena. Zimsko nebo iznad njih. Orion, Perzej, zvijezda Danica.

A more sluša sluša pa se smije pa šuti pa se smije i zagrli me more oko vrata…