PIŠE MIRJANA VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ
Izgubljeni u biri
Ilustracija (Arhiva)
Sredovječni bračni par sjeda u poznati pulski kafić na tržnici. Čekaju nekog ili su negdje krenuli i baš će im, u pauzi, dobro sjesti piće. Ona naručuje makijato, on dva deca bire. Konobar nakon nekog vremena donosi mali makijato i čašu vode, a pred čovjeka spušta čašu s dva deca bijelog vina.
- Ali nisam naručio vino, nego biru, kaže čovjek.
Konobar je uvjeren da ipak nije bira, nego vino.
- Kad se naručuje pivo, onda se kaže pivo, a ne bira, da ne bi bilo zabune. To je pivo, a ne bira, čita bukvicu konobar.
Mušteriji nije ništa jasno. A želio je samo pokvasiti suho grlo. Tko bi rekao u što se jedna bira može prometnuti. Nije da je rekao bura, pa da konobar pomisli da su u pitanju nedajbože neki vjetrovi. Iz crijeva. Pa se zato uvrijedio. Što je još slično riječi bira? Ne puno toga što bi se moglo popiti. Zapravo, ne može se sjetiti ničeg drugog osim - bire. Baš bi mu pasala jedna hladna, orošena. Grlo mu se stisnulo od suhoće. Dlanovi su mu se oznojili. Ali, prvo treba riješiti problem u komunikaciji.
Konobar nakon kratkog predavanja kaže da nije dobro čuo, razumio, jer su riječi bira i vino slične. Gostima sad nije ništa jasno. Žena kaže da njoj baš i nisu slične. Čovjek nije puno pričao. Samo da ta vražja bira stigne što prije. Žeđ ga tek sada počinje moriti. Grlo ga peče kao žeravica.
Konobar konačno odnosi čašu s vinom i donosi dva deca bire. Pardon, piva. Odlaže čašu na stol i opet uputi riječ, dvije prodike. Žena vadi novčanice i, odgovarajući konobaru, kaže da njoj riječi bira i vino ipak nisu slične. Ako su Vama slične, onda dobro, kaže žena.
Čovjeku je laknulo. Skoro je, živ pored bire, pardon, piva, umro od žeđi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
