PIŠE JASNA ORLIĆ
Ima li života izvan trčanja?
Ilustracija (Dejan ŠTIFANIĆ)
Puljanima koji ne trče i nisu sudionici nedjeljnog maratona ili subotnjih utrka po gradu bilo bi najbolje da ubuduće odsele dva dana iz grada.
Subotnje noći od buke iz Arene nije se dalo živjeti, što će potvrditi mnogi sugrađani. Bilo je u Areni i većih faca od ovoga što se sviralo u subotu, ali nikada takve galame.
Dakle, oni Puljani koji se nisu imali namjeru zatvoriti u četiri zida ili isključivo pješke kretati gradom i okolicom zadali su si lijepog posla. Prometni kolaps u gradu bio je gori nego za oblačnog dana u špici turističke sezone.
Nisam protiv trčanja. Trči, mili brate, koliko te volja, ali pusti i druge da žive. Jesu li se organizatori utrke upitali da možda ipak ima života i izvan trčanja?
Možda preostalih 56.000 stanovnika i hvala bogu nešto turista ima neke svoje planove toga dana, obiteljske ili poslovne obaveze. Premda je nedjelja, neki ljudi rade. Ali nema majci. Nećeš ti s autom izaći iz grada. Trkači na zaobilaznici, trkači na Rivi, maratonci na Punti, u Tršćanskoj, i ne možeš do obilaznice, Vodnjanske, do ceste prema Labinu, niti do Partizanskog puta kako bi barem tuda izmigoljio iz prometno blokiranog grada.
I kako to obično biva, svugdje čepovi i kolone. I tamo gdje bi moglo biti prohodno ne može se proći, jer ljudi voze kao muhe bez glave po sistemu pokušaja i pogreške. Ne znaju gdje se može proći, gdje ne može. Dođu do jednog raskršća ili kružnog toka i tu ostanu blokirani, ne mogu ni naprijed ni nazad. I tako od ujutro prije 7 do 15 sati poslije podne.
Pa zar mora tako? Zar se nije mogla osmisliti trasa prema kojoj su barem neki uobičajeni izlazi iz grada slobodni za prolaz. Ili pak postavi putokaz i usmjeri vozače kamo da idu. Primjerice, za odlazak iz Štinjana u Pulu trebalo mi je oko sat vremena vozeći u koloni koja je gmizala Paduljem, Partizanskim putem pa zatim prema Galižani i bijelim putem do Labinske ulice da bi se kod bivšeg Mercatora uključili u smjer za Zračnu luku i dalje na drugu obilaznicu.
Ili kao što sam učinila, spustila se do Šijanske šume i zatim kršeći prometna pravila kao i drugi (jer je cesta bila bez prometa) skrenula preko Monte Šerpente i domogla se Valturske gdje su povremeno propuštali vozila.
Nedjeljna avantura koju ne bih voljela ponoviti. Upisat ću si u kalendar kada je sljedeći maraton da mogu dići sidro na vrijeme pa trčite koliko vas volja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
