Nedavna Facebook rasprava o tome gdje se u Puli može pojesti šampita vratila me u rano djetinjstvo kada je vrhunac izlaska s roditeljima bila marelica sa šlagom u "Vesni" na Giardinima ili krempita i limunada u slastičarnici "Kod Mađara". Moji su omiljeni kolači, profinjeni i nadasve ukusni, bili minjoni koji su se nudili u dvije varijante; čokoladni i stožasti kolačić roza boje, s tijestom od oraha. Sjećam se, dan-danas, te slatke muke koji odabrati.

Bilo je tu, naravno, i šampita ali i drugih slatkih delicija. No, Mađara nema više od desetljeća. Propale su u međuvremenu brojne slastičarnice kojima se Pula u 70-ima i 80-ima mogla pohvaliti i tek ih nekoliko još uvijek radi, ponajprije zahvaljujući sladoledima u turističkoj sezoni. Danas su njihova mjesta, gdje je uvijek bilo živopisno, zauzele obične pekare. Jedna slična drugoj, vade i podgrijavaju smrznute pekarske proizvode upitne kvalitete iz pristiglih kamiona-hladnjača. Tek nekoliko domaćih pekara kvalitetom i ponudom odskače, no one ipak nisu slastičarnice u kojima možete provesti koji ugodan sat s društvom, zasladivši se pritom dobrim kolačem i kavom ili limunadom.

Mijenjaju se vremena, ljudi se mijenjaju, pa tako i ponuda. Kultnog "Mađara" ugasili su, nažalost, dugovi. U njemu danas egzistira, tako prigodno, Memo muzej koji evocira uspomene upravo na ta, mnogima draga vremena kada su i kolači bili boljeg, slađeg okusa.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Da prostite, smrdi
• GRADSKA ŠTORIJA Forum bez koncesije
• GRADSKA ŠTORIJA: Badnjak po konobaru