Zazvonio je mobitel. Nepoznat broj. Tko li to sad zove? Inspekcija nije, porezna nije. Sindikalna povjerenica se ipak javila tihog glasa. Nepovjerljiva je prema novinarki koja se raspituje za nekakva radnička prava, u trenutku kad se ona smanjuju, gaze poput crva i onda elegantno sastružu s potplata cipele. Sindikalna povjerenica u jednoj pulskoj firmi ljutita je jer otkud nama njezin privatan broj? Tko li nam ga je dao!? Za radnička prava me ne pitajte. Ne mogu i ne smijem reći ništa. Pitajte upravu.

Tako je, otprilike, tekao razgovor sa zastupnicom radnika za koju, uzgred, nitko od pulskih sindikalnih kolega nije čuo. Ne znaju postoji li sindikat u toj firmi, a još manje postoji li povjerenik. Možda nisu čuli jer su u startu otpravljeni pitanjem odakle im broj njenog privatnog mobitela.

Novinari su u kratkoj povijesti hrvatske države zabilježili puno slučajeva nemiješanja ljudi raznih instanci u svoj posao. Oni koji nisu radili pravili su se da rade. Nastojali su uvjeriti javnost da posao samo što nije gotov. Ali nije zabilježeno, kao u Puli, da predstavnik sindikata to i javno obznani.

Ni predsjednik sindikata ne zna što povjerenica radi. On svejedno poručuje: "Sindikat nije samo na papiru!"

I tu je u pravu. Nije na papiru: zapravo je riječ o prividu, fatamorgani sindikata, nečem što naoko postoji, a zapravo ga nema, jeftinoj iluziji koja se raspline nakon što se protrljaju oči. Sindikat se nije miješao ni zamjerao, odavno prožvakan i ispljunut poput hrane koja loše sjeda na želudac.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Da prostite, smrdi
• GRADSKA ŠTORIJA Forum bez koncesije
• GRADSKA ŠTORIJA: Badnjak po konobaru